Povjesničar Nazor: Bošnjaci uporno krivotvore podatke o sudjelovanju hrvatskih snaga u ratu u BiH
Politički i vojni predstavnici Bošnjaka-muslimana ne prestaju krivotvoriti podatke o sudjelovanju i ulozi hrvatskih snaga u ratu u BiH. Tako je nedavno u najavi „manifestacije ‘Putevima pobjede Armije RBiH 1992-1996’“ (Dnevni avaz, 10. lipnja 2024.), jedan od „komandanata“ Armije RBiH Esad Humo izjavio: „Akcija jeste bila koordinirana sa HVO-om, ali HVO nije aktivno učestvovao u borbenim dejstvima na području Mostara, niti u Podveležju do kraja šestog mjeseca. (…) Borbena dejstva u Mostaru – u urbanoj zoni grada – i na lijevom i desnom krilu, izvodio je Samostalni bataljun odbrane Mostara pod komandom i kontrolom komandanta Arifa Pašalića.“, prenosi Narod.hr.
HVO je najzaslužniji za obranu Mostara
Spomenuti navod, kojim se opet ignorira činjenica da je u najtežim trenucima za obranu Mostara, na samom početku srpske agresije na Mostar i BiH, glavnu odgovornost i najveći teret u sprječavanju JNA i srpskih snaga da okupiraju cijeli Mostar, kao i u oslobađanju općine Mostar, preuzeo HVO, jednostavno je demantirati uvidom u borbena djelovanja HVO-a tijekom oslobađanja Mostara od JNA i srpskih snaga u lipnju 1992. godine, piše Ante Nazor za Večernji list.
U popodnevnim satima 11. lipnja 1992. HVO je na području Mostara ovladao crtom Jasenica (dom) – gimnazija Rodoč – glavna prometnica – Most Hasana Brkića u Čekrku i desnom obalom do isključno Raštana. Također, snage HVO-a zauzele su Orlovac, vojarnu JNA Heliodrom, vojnu industriju (tvornicu zrakoplova) SOKO, Avijatičarski most i Aluminijski kombinat. Tijekom 12. lipnja 1992. HVO je težište djelovanja stavio na čišćenje gradskoga dijela i južne industrijske zone Mostara te na pripreme za prijelaz na lijevu obalu Neretve.
U noći s 13. na 14. lipnja 1992. HVO je počeo prelazak Neretve. Među snagama koje su prešle rijeku bila je i jedna četa spomenutoga Samostalnog mostarskog bataljuna. Snage HVO-a potom su oslobodile i dio grada na lijevoj obali Neretve, 15. lipnja HVO je zauzeo srpska uporišta Sjeverni logor i Zalik, a ujutro 16. lipnja Južni logor i područje Opina, te Raštane, a potom i brdo Fortica iznad Mostara.
Na južnom dijelu bojišta, 14. lipnja hrvatske snage oslobodile su Bunu, a do večeri 15. lipnja i područje Blagaja i Gnojnica, te se 17. lipnja čisteći južne dijelove grada preko Gnojnica prema aerodromu i iz smjera Bune spajaju sa snagama iz južnoga dijela grada.
Težište djelovanja HVO je potom prebacio na oslobađanje Bijelog polja. Do večeri 19. lipnja HVO je ovladao crtom Vrapčići – Potoci – Željuša – Humi – Zelenika, a idućega dana, 20. lipnja, u Potocima su se spojile postrojbe HVO-a. Potom je HVO vodio borbe za ovladavanje Podveleškim platoom, a relej Velež zauzeo je 25. lipnja, no u nekoliko navrata srpske snage izvele su protuudare, najjači je bio 8. srpnja 1992., da bi nakon dvodnevnih borbi snage HVO-a bile odbačene na crtu Suhi Dol – Vučja glava – Stolac – Velika kosa – Guberača – Drvenik – Komić – Ravnice – Stjepangrad – Orlovača. Eto, toliko o „nedjelovanju HVO-a na području Mostara do kraja lipnja 1992.“.
Uostalom, činjenica je da je 29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar donio „Odluku“ prema kojoj HVO preuzima obranu Mostara, zajedno s pripadnicima MUP-a – centar Mostar, te da je HVO tu odluku uspješno proveo tako što su najvećim dijelom upravo postrojbe HVO-a u lipnju 1992. porazile srpskog agresora i oslobodile Mostar.
Spomenutom „Odlukom“, koju je potpisalo devet članova Kriznog štaba općine Mostar, od toga četiri Bošnjaka-muslimana, „takozvana Jugoslavenska narodna armija i druge paravojne formacije koje djeluju skupa s njom proglašavaju se kao neprijateljske i okupatorske formacije na području općine Mostar“ (čl. I.), a „zaštita i odbrana grada Mostara od formacija iz člana I. povjerava se Hrvatskom vijeću obrane – Općinskom stožeru Mostar, te pripadnicima Ministarstva unutrašnjih poslova – centar Mostar“ (čl. II.).
Laži predstavnika Armije RBiH
Istu laž da su pripadnici Armije RBiH „otjerali četnike s područja grada Mostara“ već je izjavio Arif Pašalić, kao zapovjednik 4. korpusa Armije RBiH, u intervjuu za tjednik Danas, u veljači 1994., rekavši uz to da „nema hrvatskog naroda BiH: tu postoje katolici Bosanci, Bosanci Bošnjaci-muslimani i Bosanci pravoslavci“. Niti jedan od novinara u medijima u Hrvatskoj koji često ističu „negativnu ulogu Hrvatske u ratu u BiH“, a odgovornost za sukob s Bošnjacima-muslimanima pripisuju HVO-u ili „Tuđmanovoj politici“ nije se ni osvrnuo na takvu laž. A bilo bi važno prokomentirati i moguće šanse za uspostavu iskrenog savezništva između HVO-a i Armije RBiH na mostarskom bojištu, s obzirom na činjenicu da je zapovjednik korpusa Armije RBiH nadležnog za to područje, postavljen od Alije Izetbegovića, negirao postojanje Hrvata u BiH.
Nažalost, Arif Pašalić nije bio usamljen u takvom razmišljanju. I nažalost, teze takvih nevjerodostojnih osoba prihvatio je dio kolegica i kolega povjesničara u Hrvatskoj koji ne istražuju spomenuto razdoblje, ali su im one iz nekog razloga prihvatljive, pa ignoriraju potrebu cjelovitoga pregleda primarnih izvora prije donošenja zaključka.
S obzirom na prijepore o događajima u Domovinskom ratu, ali i općenito o događajima iz 20. stoljeća, može se reći da je stanje u hrvatskoj historiografiji redovno: povjesničari istražuju, pišu, objavljuju, postoje razni projekti, postoje institucije čiji su znanstvenici plodonosni, dakle sve je u nekim uobičajenim okvirima. Ono što ipak može zabrinuti, to je da dio kolegica i kolega ignorira primarne izvore i rezultate znanstvenih istraživanja, ne samo kad je u pitanju problematika rata u BiH 1990-ih, a prihvaća znanstveno neutemeljene podatke i pojmove koji se pokušavaju nametnuti u medijima.
Licitiranje brojem žrtava Jasenovca
To se u zadnje vrijeme posebno odnosi na pravno, ali i činjenično neutemeljeno nametanje pojma „genocida nad Srbima u NDH“, te ponovno licitiranje brojevima žrtava u logoru Jadovno, koji nisu znanstveno utvrđeni, što je objavljeno u „Novostima“ (portal Novosti, 23. 6. 2024.).
O tome zašto se ne može govoriti o genocidu u NDH postoji mišljenje pravne struke, ali i stranih znanstvenika specijaliziranih za problematiku holokausta i antisemitizma te genocida, npr. njemački povjesničar Alexander Martin Korb ili kanadski politolog David Bruce MacDonald, uz navedeno specijaliziran za međunarodne odnose i političke mitove, smatra da se u NDH ne radi o genocidu, ali prihvaća da postoje i druga mišljenja.
O manipulacijama vezanim za logor Jadovno govori knjiga kolega Davora Kovačića, Vladimira Geigera i Marija Jareba „Jadovno i Šaranova jama: Kontroverze i manipulacije“ (Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017.).
Svjedoci smo i neprimjerenih reakcija na upozorenja o pojedinim faktografskim pogreškama u slučaju povučenog udžbenika povijesti za 4. razred gimnazije i netočnih navoda na web-stranici Javne ustanove spomen-područja (JUSP) Jasenovac. A zapravo je sve tako jednostavno, uočene pogreške treba ispraviti ili argumentirano odgovoriti na primjedbe, a ne, kao što je slučaj u komentarima na članak kolege V. Geigera napisan za CroFactu (a prenesen u Večernjem listu) o sastanku predstavnika Trećeg Reicha i NDH u Zagrebu 4. lipnja 1941., manipulativno izvrtati teze ili ignorirati argumente iz njegova članka.
Nastojanja velikosrpske politike
Zanimljivo je, posebice u kontekstu nastojanja srbijanske, odnosno velikosrpske politike da se masovna ubojstva nad Srbima u NDH proglase genocidom, olako prelaženje preko činjenice da je na mrežnim stranicama JUSP-a Jasenovac bilo netočno navedeno da je već na spomenutom sastanku – „na vlastiti zahtjev“ vlasti NDH – dogovoreno „konačno rješenje srpskog pitanja“. Zbog takvog „školskog primjera konstruiranja dokaza genocida u NDH nad Srbima“, opravdano je upozoreno da: „Precizno ciljanim lažiranjem sadržaja, hrvatska javna ustanova na svojim službenim stranicama prihvaća i promovira teze velikosrpske politike, i to u njihovu maksimalističkom obliku.“ (Višnja Starešina, Slobodna Dalmacija, 25. 5. 2024.). Dakako, takvo lažiranje u službi je opravdavanja velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. i okupacije dijela njezina teritorija, te etničkog čišćenja okupiranoga područja.
Među manipulativnim reakcijama na Geigerov članak posebno iritira navod da su „vrata povijesnom revizionizmu, što je samo drugi naziv za falsificiranje povijesti, otvorena u Hrvatskoj početkom 90-ih godina prošlog stoljeća“, jer se njome zapravo sugerira da, eto, dotadašnje rezultate historiografije ne bi trebalo dovoditi u pitanje. To je odraz dogmatskog načina razmišljanja, prije svega onih koji su otvorenost za znanstvenu raspravu, pa i svoju humanost, imali prilike pokazati do 1990., ali su šutjeli i nisu javno reagirali čak ni na očigledne neistine koje su plasirane u javnost, primjerice o broju žrtava u jasenovačkom logoru. Takvo razmišljanje i (ne)djelovanje zapravo ih diskvalificira iz svake ozbiljnije znanstvene rasprave. A komentari nestručnih aktivista, poput Eugena Jakovčića, koji znanstvenike iz hrvatskih institucija sa znanstveno-istraživačkim autoritetom prozivaju zbog rada na izvorima i znanstveno utemeljenog reagiranja na javno objavljene netočne podatke, nisu vrijedni pozornosti.
