‘POVRAĆALA SAM SVAKO JUTRO PRIJE SMJENE!’ Mučna ispovijest agentice za naplatu potraživanja: ‘Jadnici nisu ni znali što rade, mi jesmo, ali smo ih svejedno tjerali da uplate te novce’
BEŠĆUTNI POSA
“Svakog jutra sve više mi je bilo muka. Prvo me počela boljeti glava, a onda mi se povraćalo. Grozno mi je bilo slušati sve te ljude, a još groznije što sam im ja morala govoriti”, izjavila je gospođa Ana, biša zaposlenica tvrtke za naplatu potraživanja koja djeluje u Hrvtskoj(podaci poznati redakciji), piše Dnevno.hr.
Nije izdržala više od tri mjeseca na tome poslu, ali je nakon njega vrlo brzo našla novi posao u službi za korisnike koji su jako dobro cijenili njezino iskustvo u telefonskoj naplati. Naime, u početku se činilo kao super posao, dobrodošla promjena u smjeru karijere i radnog vremena. Naša sugovornica javila se na oglas u kojemu traže agente za naplatu dugovanja. Nakon inicijalnog intervjua u kojemu su morali pokazati spremnost i smirenost u kriznim situacijama krenuo je trening.
“Vjerojatno sam im bila zanimljiv kandidat zbog toga što sam na prijašnjemu radnome mjestu imala posla s ljutitim gostima, pa sam se znala smireno ophoditi s njima”, rekla je Ana, po struci trgovac.
Škola za maltretiranje
“Na tečaju su nas učili trikove u ophodnji pri naplati. Smjeli smo izmisliti ime i prezime i nikako se nismo smjeli odmah predstaviti kao agencija za naplatu. U prvome razgovoru smo morali ustanoviti identitet osobe, morala nam je jasno i decidirano potvrditi da se zaista radi o njima. Nakon toga bismo rekli da se razgovor snima, i više to nikad nismo morali ponavljati u budućim razgovorima. Sve informacije smo morali upisivati u tablicu, tako da se zna do kud smo došli s pojedinim klijentom. Jako je teško tipkati i pričati u isto vrijeme, znate? A onda smo morali utjecati na njih tako da im govorimo da im je moralna obaveza plaćati račune. Ma bilo šta, samo da se krene s naplatom. Samo da uplate 50 kuna. Bilo koju cifru…”
“Jadnici nisu ni znali da, ako uplate bilo što, njihova zastara prestaje! Mi jesmo, ali smo ih svejedno tjeralo da uplate novce”, jadala se Ana.
Pod konstantnim nadzorom
Primljena je kao pripravnik na mizernoj plaći od 3800 kuna , međutim, već nakon tri tjedna bila je uključena u mašineriju naplate. Bilo joj je malo čudno zašto je odmah bacaju u vatru, ali je ubrzo uvidjela da se tamo zaposlenici mijenjaju kao na pokretnoj traci. Radila je posao kao i oni iskusniji, s većom plaćom. Postojala je i opcija bonusa na plaću koja se obračunavala po učinku, odnosno naplaćenome dugu, ali ona do toga nije ni došla. Uz odjel koji se bavio naplatom za telekomunikacijske usluge, bio je i bankarski dio gdje provizija bonusa bila kudikamo veća jer se ipak radilo o velikim iznosima kredita. Naravno, nekima nije bilo naporno to konstantno poklapanje slušalice i slušanje psovki, pa su mogli izaći s oko dvije tisuće kuna provizije, ali Ana smatra da za to moraš biti posebno emocionalno otupjela osoba.
“Najgore je što su stalno snimali naše razgovore s klijentima i šefovi bi ih preslušavali! Nakon toga bismo bili pozvani i dobivali upute kako poboljšati naplatu, koje stvari smijemo reći, a koje bolje ne. I tako iz dana u dan. Grozno je raditi znajući da netko prati svaki tvoj ispušteni glas i da te na kraju analizira.” U gorkome sjećanju ostala joj je rečenica kojom su se najviše koristili u prijetnjama preko telefonskih razgovora: “Bolje da platite da ne bismo krenuli u novi proces utuživanja duga… Ako mi plaćamo račune, zašto ne biste i vi”.
Govorili su joj da se ne trudi dovoljno i da joj se iz glasa čuje da ne vjeruje u ono što govori, tako da nije ni čudno da ne može naplatiti dug. Svakodnevno bi se vraćala kući u suzama.
Kap koja je prelila čašu
Sugovornica tvrdi da je agencija znala da kupuje dugove u zastari, pa bi ih onda brže-bolje stavili pod prioritete za naplatu.
“Ma to su bili računi teleoperatera stari po 10, 11 godina, nema šanse da nisu bili u zastari. Ali to ljudi nisu znali. Najgore je što se to radilo o uslugama koje su bile prodane umirovljenicima preko telefona, pod sumnjivim okolnostima. Oni jadni nisu ni znali na što pristaju, plaćali bi usluge koje nikad nisu ni primili jer nije bilo infrastrukture za, recimo, internet. Pogotovo ne u njihovome selu, bogu iza nogu.”, izjavila je.
Agencije otkupe dugove za smiješno male iznose, ali svejedno naplaćuju cijeli dug , zajedno s kamatom. Njih ne zanima samo glavnica, oni žele zaraditi bijesne cifre novaca.
Postoji li šansa da se dvaput naplaćuje isti dug?
Sugovornica smatra da većina ljudi radi grešku što ne čuva stare uplatnice, pa kad trebaju dokazati da su nešto platili, više nemaju potvrde. Ne razumije zašto teleoperateri isto tako ne mogu pronaći takve izvode za svoje korisnike. Kao da je sve netragom nestalo, ali jedino ovrha ostaje visjeti dužnicima nad glavom. “S tim agencijama nema zezanja, ovako ili onako će ti uništiti život.”, smatra Ana.
