Povreda poslovnika, gospodine predsjedniče!

Prvi zastupnički govor na hrvatskom jeziku u Saboru je održao Ivan Kukuljević Sakcinski
1843. godine. U svom rodoljubno nadahnutom govoru pozvao je i na uvođenje hrvatskoga
jezika u škole i urede kako bi se mogao postupno uvesti i u javni život. Prije Kukuljevićeva
govora, svi govori i saborski zapisnici, počevši od druge polovice 13. stoljeća, bili su na
latinskom jeziku.
Četiri godine kasnije, 23. listopada 1847., na Kukuljevićev prijedlog, Sabor donosi zaključak
o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika u javnoj uporabi. U Saboru se hrvatski kao
službeni jezik počinje primjenjivati od 1848. godine.
Uvođenju hrvatskoga kao službenog jezika prethodila je polustoljetna politička borba, a
osobito preporodna nastojanja da se prihvati i primijeni jedinstveni pravopis i prihvati
štokavski jezik u narodnome životu. Osobita zasluga u ovim nastojanjima pripada Ljudevitu
Gaju koji je svojom Kratkom osnovom horvatsko-slavonskog pravopisanja iz 1830. stvorio
prvo jezikoslovno djelo u doba hrvatskoga narodnog preporoda.
Prvi tekst objavljen novim Gajevim pravopisom u Danici 1835. bila je
Mihanovićeva Horvatska domovina, budnica koja će poslije biti prihvaćena kao hrvatska
himna.
U članku Članak 12 Ustava RH stoji:
U Republici Hrvatskoj u službenoj su upotrebi hrvatski jezik i latinica.

Državotvorni sabor Republike Hrvatske je najviša državna institucija u zemlji. Prema tome, u
hrvatskom Saboru, isključivo se govori hrvatskim jezikom. Neki zlorabe Poslovnik, gospodine
predsjedniče ili predsjedavajući. I dok po Ustavu, pripadnici nacionalnih manjina imaju ista prava kao
konstitutivni narod (tu se možemo nasmijati) u praksi znamo da imaju veća prava od Hrvata. Odgovor
znate i sami.
Ustavna načela ove Države se između ostalog temelje na osnovama i pobjedom u Domovinskom
ratu. U početku, malena grupacija pripadnika Oružanih snaga, suprotstavila se mnogo brojnijem i
jačem agresoru, JNA i četnicima, te ostalim paravojnim snagama, koji su razarali i ubijali nesrpsko
stanovništvo. Mi hrvatski branitelji borili smo se za slobodnu u demokratsku državu. Za narod i
pripadnike nacionalnih manjina. Ono što je postignuto u ratu, na žalost, političari su ne izgubili, već
prodali u miru. Dok naši suborci plaćaju ratne odštete samo zato što su branili svoje, mi tj. ONI, kroz
prste propuštaju ratne zločince i nije ih briga što domoljubni narod misli. Borili smo se i za slobodu
govora i mišljenja, ali ne i za ćirilicu i ekavicu, jer to dvoje je bilo zlotvor za hrvatski narod i državu. Pa
jedva je prošlo 30 godina od početka Domovinskog rata, a što mi imamo, imamo da nam se izruguju i
omalovažavaju nas u hrvatskom Saboru. Još više, čine to vješto, jer znaju da to mogu, nitko od onih što
sjede na mjestu predsjednika Sabora neće reći, e neće moći, ovdje se govori hrvatskim službenim
jezikom. Možda vladajućima i nekim saborskim zastupnicima to ne smeta, ali ovo je provokacija
hrvatskom narodu. No koga briga za hrvatski narod, osim kada su izbori, ali onda opet gluhi, nijemi i slijepi,
čine pogrešku, pa zato imamo provokacije iz Sabora RH-a. Kada će se probuditi nacionalna svijest,
pitanje je. Znam da će neki komentirati to je manje bitno, treba državi izvesti iz krize, gospodarskog
kolapsa. Zaustaviti odljev mladih izvan zemlje, započeti demografsku obnovu. No zapamtite, zbog
ćirilice i ekavice poginulo je 16 tisuća ljudi, od toga 402 nedužne djece. Masakri, masovne grobnice, e
moj narode i da dođu za govornicu neke eka-vice, ups saborske zastupnice, i u svojim govorima
namjerno, svjesno provociraju govor na ekavici. Kad bih mogao, digao bih pločicu „Povreda
poslovnika“, ali kako ja nisam saborski zastupnik,skoro netko drugi nitko nema m…a.