Pravaška tvrđava pretvorena u politički laboratorij ljevice: može li se Zagreb vratiti svojim korijenima?

Kako je Zagreb od „pravaške utvrde“ postao političko uporište ljevice?

U hrvatskoj političkoj povijesti Zagreb je dugo imao poseban status. U drugoj polovici 19. stoljeća politički protivnici pravaša često su ga nazivali „utvrdom pravaštva“, jer je upravo u glavnom gradu pravaški pokret imao snažnu političku i intelektualnu bazu. Danas, više od stoljeća kasnije, politička slika grada potpuno je drukčija – Zagreb je jedno od najjačih uporišta lijevo-liberalnih i zelenih političkih opcija u Hrvatskoj, piše Josip Milić za braniteljski.info

Kako je došlo do tog povijesnog obrata?

Starčević i početak pravaške ideje

Godine 1861. Ante Starčević i Eugen Kvaternik osnovali su Hrvatsku stranku prava (HSP), politički pokret koji je zagovarao ideju hrvatske državne samostalnosti. U to vrijeme Hrvatska je bila pod snažnim političkim utjecajem Beča i Budimpešte, a mnogi političari zagovarali su kompromis s Austro-Ugarskom.

Starčević i Kvaternik tvrdili su da Hrvatska ima povijesno i državno pravo na vlastitu državu, a ne samo ograničenu autonomiju unutar carstva.

Zagreb je tada bio prirodno središte tih ideja. Kao političko i kulturno središte zemlje, okupljao je studente, profesore, književnike, novinare i obrtnike – sloj društva koji je snažno podržavao državotvorne ideje.

Pravaški pokret intelektualaca i književnika

Pravaštvo nije bilo samo politički pokret. Ono je imalo snažnu kulturnu i intelektualnu dimenziju.

S idejama pravaštva bili su povezani mnogi poznati hrvatski pisci i intelektualci, među kojima:

• August Šenoa

• Silvije Strahimir Kranjčević

• Eugen Kumičić

• Josip Kozarac

• Julije Benešić

• Milivoj Dežman

• Ivo Pilar

• Josip Frank

Zahvaljujući tom intelektualnom krugu pravaši su imali snažan utjecaj u novinarstvu i javnim raspravama. Njihovi listovi i publicistika širili su ideje o hrvatskom državnom pravu i političkoj samostalnosti, pa su krajem 19. stoljeća često pobjeđivali na izborima u Zagrebu.

Studentski bunt koji je ušao u povijest

Jedan od najpoznatijih događaja iz tog razdoblja dogodio se 1895. godine, kada su zagrebački studenti tijekom posjeta cara Franje Josipa spalili mađarsku zastavu na glavnom gradskom trgu u znak prosvjeda protiv mađarske dominacije.

Među organizatorima tog čina bio je i Stjepan Radić, tada član pravaške mladeži.

Zbog tog događaja studenti su uhićeni, zbačeni sa Sveučilišta u Zagrebu i politički progonjeni.

Radić je kasnije nastavio studij u Pragu gdje je, pod utjecajem filozofa i političara Tomáša Masaryka, razvio ideje koje će kasnije oblikovati njegovu političku karijeru.

Podjele pravaša i uspon Radića

Nakon smrti Ante Starčevića 1896. godine, pravaški pokret ulazi u razdoblje unutarnjih sukoba.

Dolazi do podjele na frankovce i starčevićance (Čista stranka prava)

Istodobno se pojavljuju nove političke snage. Stjepan Radić 1904. osniva stranku koja se oslanja na seljaštvo, za razliku od pravaša koji su političku bazu imali u građanstvu i intelektualnom sloju.

Radić je pravaše kritizirao da su izgubili dodir s narodom. Njegova politika postupno preuzima velik dio biračkog tijela, a pravaški pokret ulazi u fazu slabljenja.

Kako se promijenila društvena struktura Zagreba

Najveća promjena u političkom karakteru Zagreba dogodila se nakon Drugog svjetskog rata.

Komunistička vlast uklanja ili marginalizira staru građansku elitu, zabranjuje nacionalne političke tradicije i centralizira Zagreb kao administrativno središte socijalističke Hrvatske

Od 1950-ih do 1980-ih Zagreb se naglo širi. Grad raste na oko 700 tisuća stanovnika, a demografska struktura potpuno se mijenja.

Velik broj stanovnika dolazi iz ruralnih područja, manjih gradova i drugih dijelova tadašnje Jugoslavije

Istodobno Zagreb postaje snažno sveučilišno i kulturno središte u kojem se razvija alternativna scena i liberalna intelektualna struja.

Zagreb kao političko uporište oporbe

Na prvim demokratskim izborima 1990. godine HDZ je pobijedio i u Zagrebu, ali znatno slabije nego u ostatku Hrvatske.

Veliku političku krizu izazvala je situacija 1995. godine, kada je oporba osvojila većinu u Gradskoj skupštini, ali predsjednik Franjo Tuđman nije želio potvrditi gradonačelnika iz oporbenih redova.

Taj događaj izazvao je masovne prosvjede i dodatno učvrstio Zagreb kao središte političke oporbe.

Dominacija lijevo-liberalne scene

U posljednja dva desetljeća Zagreb se sve više profilirao kao grad u kojem dominiraju urbane lijevo-liberalne političke opcije.

Istodobno, dio političkih analitičara upozorava da je desni politički prostor u Zagrebu fragmentiran, bez jedinstvene strategije i političke suradnje.

U tom kontekstu sve se češće spominje ideja tzv. „pravaškog kišobrana“ – okupljanja državotvornih i suverenističkih političkih opcija oko zajedničkog političkog projekta.

Bez takvog okupljanja, tvrde analitičari, teško je očekivati ozbiljan politički izazov dominantnoj gradskoj političkoj strukturi.

Sljedeći izbori – politički test za Zagreb

Politička borba za Zagreb u budućnosti mogla bi biti test dviju različitih političkih vizija Hrvatske.

Jedna naglašava državotvornu tradiciju, Domovinski rat i nacionalni identitet, dok druga gradi politički program na urbanim progresivnim i zelenim politikama.

Hoće li doći do promjene političkog smjera grada ili će Zagreb i dalje ostati snažno uporište lijevo-liberalnih opcija, pokazat će sljedeći izbori.

Jedno je sigurno – politička povijest Zagreba pokazuje da se identitet grada može dramatično promijeniti kroz vrijeme.