Pravoslavac u odori HOS-a; Vid Ivanić iz Kozari puteva
I Ohran Merić o kojemu možete pročitati ovdje i Vid Ivanić poginuli su pripadnici HOS-a koji su u Vukovar, kao dragovoljci, stigli krajem rujna 1991. godine, a od njih 58 hosovaca pristiglih u tri grupe, 25 ih je poginulo, ili se vodi kao nestalo, od kojih su osmorica zarobljeni kao ranjenici u vukovarskoj bolnici, te deportirani na farmu Ovčara gdje su nakon strašnog zlostavljanja pogubljeni.
Vid Ivanić, sin jedinac Danice rođene Šiljak i Radovana Ivanića, po vjeroispovijesti pravoslavaca, rođen je 22. veljače 1965. godine u Rastuši, Bosna i Hercegovina, u radničkoj obitelji. Osnovnu i srednju školu za strojobravara završio je u obližnjoj Čečavi. Nakon razvoda roditelja, s majkom Danicom seli se u Zagreb, gdje se vrijedan i skroman bavi različitim poslovima, najčešće radeći kao pomoćni radnik na građevini. Prijatelji iz mladosti opisat će ga kao tihog mladića pristalog izgleda, koji je iznimno volio ptice i sitne životinje, pa je u slobodno vrijeme golubario, a susjed koji je nakon rata kupio kuću u kojoj je Vid stanovao, ispričat će kako je u njoj pronašao barem deset akvarija te kaveze za papige.
Početkom rujna 1991. godine, Vid se oženio Jasminkom, za prijatelje, Jasnom, a samo desetak dana nakon vjenčanja, zajedno s prijateljima iz ulice, odlučio je dragovoljno pristupiti HOS-u i pomoći u obrani Vukovara. Budući da se tek oženio, prijatelji su mu savjetovali da ne ide, no on je to kategorički odbio uz pitanje, što će o njemu misliti susjedi i poznanici, ako svi iz ulice odu na ratište, a on ostane.
Po dolasku u Vukovar, hosovci su, većina njih, među njima i Vid Ivanić, sukladno zapovjedi Mile Dedakovića, raspoređeni na Sajmište, dio grada gdje se nalazila jedna od najtežih i najkrvavijih bojišnica, dok ih je četrnaest ostalo braniti Bogdanovce, selo nedaleko od Vukovara.
Vida će suborci opisati slično kao i prijeratni prijatelji, kao tihog i povučenog čovjeka koji je malo govorio, ali je ispunjavao sve zadaće pred njega postavljene, sve do desetoga listopada, kada je posljednji put viđen.
Naime, upravo desetog listopada, točno pored Vida, snajperskim metkom u glavu, ubijen je zapovjednik hosovaca na Sajmištu, Željko Delić – Švico.
Damir Markuš, pripadnik HOS-a koji je branio Vukovar, u svojoj knjizi "58" – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, o tome događaju će napisati:
"Metak ga je pogodio točno u glavu, nakon što su nam prišli sa strane, s boka gdje ih nismo očekivali, jer je trebao biti branjen. Odbili smo ih i tada, ali gubitak Švice nikad nismo nadoknadili, niti preboljeli. Gubitak takvog vođe i ratnika bio je jak udarac za nas, hosovce. Nakon borbe ostalo je mnogo mrtvih neprijateljskih vojnika po ulicama, ali sav taj prizor nije vrijedio, jer izgubili smo Švicu".
Detalji vezani uz smrt Željka Delića- Švice, važni su kako bi se pokušala rekonstruirati daljnja tragična sudbina Vida Ivanića. Naime, kada je Delić pogođen u glavu snajperskim metkom, neposredno uz njega nalazio se i Vid Ivanić. Damir Markuš prisjetit će se kako ga je posljednji put vidio prislonjenog uz zid jedne od kuća te da mu je djelovao kao osoba u šoku. U kaosu koji je nakon toga nastao, izgubio ga je iz vidokruga, a kada se sukob smirio, tek po dolasku jednoga od zapovjednika Sajmišta, Nikice Burića – Samoborca, kada su se prebrojavali mrtvi i ranjeni, utvrđeno je kako Vid Ivanić nije među njima.
Nikica Burić će ispričati:
Uvjeren sam kako se Vid tijekom sukoba, za vrijeme pucnjave i granatiranja, izgubio. Pod "izgubio" mislim kako je zalutao u ulice koje su bile pod neprijateljskom kontrolom. Svatko tko poznaje vukovarske ulične borbe zna da je to, nažalost, bilo vrlo lako. Linija se stalno pomjerala, doslovno nisi znao kada je koju ulicu ili čak i kuću zauzeo neprijatelj. Dovoljno je bilo napraviti dvadesetak koraka i eto te među njima. Često smo se kretali po baštama, dvorištima, nepoznati teren je bio problem i za Vukovarce iz drugih dijelova grada, a kamoli za mladića koji je došao iz Zagreba na potpuno mu nepoznato područje. Siguran sam da su ga pri tome zarobili i nažalost, što se pokazalo točnim, i ubili.
Na vukovarsko ratište, Vid je došao u trapericama i maskirnoj košulji s oznakom HOS-a, tako obučen je i na posljednjoj njegovoj fotografiji koju je uslikao Damir Radnić, pa ako su ga, a po svoj prigodi, jesu, u njoj zarobili, sigurno mu smrt nije bila laka.
Nakon sloma obrane grada, tijekom okupacije Vukovara, u Vukovarskim novinama koje su izlazile na ćirilici, postojala je rubrika pod nazivom "Crno beli svet" u kojem su, dvosmisleno, u prenesenom značenju, komentirani različiti događaji. Jedna "od crtica" – Novokomponovana priča o lisici i gavranu – govori o nepoznatom HOS-ovcu kojega je lukavstvom prevarila domaćica. Radi li se o Ivaniću koji je u potrazi za hranom neoprezno ušao u neku od kuća, pa ga je vlasnica, uvjerivši ga kako je na sigurnom, odala neprijateljskim vojnicima, možemo samo nagađati.
Nakon mirne reintegracije, posmrtni ostaci Vida Ivanića ekshumirani su iz masovne grobnice na vukovarskom novom groblju Dubrava. Nakon identifikacije, po želji supruge Jasminke, 14. lipnja 1998. godine sahranjen je u Vukovaru, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata. Danas, nažalost, njegov grob osim suboraca nema tko posjetiti i zapaliti svijeću.
Vid Ivanić je bio jedinac, supruga Jasminka je preminula, a njegovu osamdesetgodišnju majku Danicu, nakon dva moždana udara, njezina obitelj sa sestrine strane, odvela je u Bosnu, gdje je nekada živjela. Kada je obukao odoru HOS-a i dragovoljno pošao braniti Hrvatsku u Vukovar, Vid Ivanić, pravoslavac, jedinac sin u samohrane majke, imao je dvadeset i sedam godina.
Nemojmo ga zaboraviti.
