PRIČA O JOZI ZELJKU Heroj je u Vukovaru spasio mladića koji je bježao iz JNA, želeći biti svećenik... a on će održati misu za Jozu, nakon masakra na Ovčari...
Treća kuća na ulasku u Vukovar s južne strane, gotovo zaklonjena od pogleda iza dva visoka čempresa kao da skriva svoje rane, polurazrušena visoka je prizemnica, nekada sretni dom četveročlane obitelji Zeljko. Na dvadesetak metara od te kuće bio je policijski punkt, ali i položaj kojega su držali branitelji prema Negoslavcima, selu s većinskim srpskim stanovništvom.
AUTOR: Tanja Belobrajdić
Josip Zeljko rođen je 14. ožujka 1953. godine kao drugi od četvero djece Slavke rođ. Kustura i Danka Zeljka. Pohađao je osnovnu školu koja je tada bila u vukovarskom dvorcu Eltz, a srednju trgovačku u Vinkovcima. Kroz djetinjstvo, Josip je često odlazio u posjetu baki i djedu u rodno selo svojih roditelja, Slivno nedaleko Imotskog, u kojemu je upoznao buduću suprugu, Dragicu Marinović Selak, kojom se 1976. godine, nakon dugogodišnje veze, oženio.
Već sljedeće godine Dragica im rađa sina Maria, a tri godine kasnije i kćer Marijanu. Po dolasku u Vukovar Dragica Zeljko zaposlila se u vukovarskoj bolnici kao kuharica, a Jozo cijeli je svoj radni vijek proveo kao skladištar u poduzeću Velepromet, nedaleko od roditeljske kuće na Sajmištu, u istoj ulici gdje je kasnije, upravo uoči samoga početka rata završio vlastitu obiteljsku kuću, koju je sa suprugom mukotrpno gradio.
Vrijedni, obiteljski čovjek koji je volio igrati nogomet...
Prijatelji i poznanici prisjetit će se Joze kao vrijednog obiteljskog čovjeka koji je u slobodno vrijeme rado zaigrao nogomet pa je tako često sudjelovao u različitim malonogometnim turnirima, a i bio je vatreni navijač Dinama i tadašnje Cibone. Pa ipak, istaknut će svi, kako je njegova najveća preokupacija bila rad na obiteljskoj kući koju je završio u svibnju 1991. godine.
U organizaciju obrane Vukovara uključio se odmah po nagovještaju ratnih sukoba, a zatim se pridružio i straži koju je na punktu nedaleko od njegove kuće u početku držala policija. Bio je jedan od prvih Vukovaraca koji je na rasvjetni stup ispred svoje kuće visoko podigao hrvatsku zastavu, što u proljeće 1991. godine, posebno na ulasku u grad iz smjera Negoslavaca, a u neposrednoj blizini vukovarske vojarne udaljene tek nekoliko stotina metara, nije bilo niti malo bezazleno...
Jozin prvi susjed, kasnije suborac, Zdravko Baketa, ispričat će:
''Bilo je oko 10 ili 11 sati ujutro, radio sam nešto u garaži iza kuće, kada sam začuo strašnu buku, činilo mi se kako se doslovno trese cesta, a onda je stalo. Obrisao sam ruke i otišao u kuću kako bih pogledao na cestu što se događa i kroz prozor ugledao Jozu, njegovu i moju suprugu kako stoje na ulici. Ispred naših kuća stajala su četiri transportera, a iz prvoga je izašao oficir JNA. Stao je ispred Joze i proderao se: 'Tko je izvjesio ovu zastavu?'
'Samo preko mene mrtvoga!'
Iznenadio sam se kako je Jozo odlučno odgovorio: 'Ja!' Potom je kapetan naredio da se zastava odmah skine, a Jozo je rekao: 'Samo preko mene mrtvog'. Bilo je nestvarno i zastrašujuće. Na ulici transporteri, na njima su se vidjele puščane cijevi, a Jozo sam s dvije žene. Činilo se kako je oficir iznenađen više od mene i njega je 'štrecnuo' taj Jozin odriješit stav. Neko vrijeme je šutio, a onda se samo okrenuo i ušao u transporter koji je krenuo, ostali za njim. I tada se dogodilo ono najneobičnije. Nisam se ni snašao, iz posljednjeg transportera iskočio je mladić u uniformi JNA i potrčao u dvorište za Jozom''.
Dragica Zeljko ispričat će: ''Sjećam se kako je mladi vojnik uplašeno govorio: 'Ja nisam Srbin, ne želim pucati', a Jozo mu je stalno ponavljao: ''Ne boj se, ne boj se'... Ispričao nam je kako je negdje od Pule, kako će postati svećenik, a Jozo mu je dao odjeću i novac te mu je organizirao prijevoz, ne sjećam se više točno kako je bilo. Mladić se zvao Damir Cvitić i doista je postao svećenik, nekoliko godina kasnije sreli smo se u Splitu. Rekao mi je da je iskočio pred našom kućom upravo zato što je vidio ispred nje obješenu hrvatsku zastavu''.
''U srpnju 1991. dok su na ulici bila i naša djeca, na Jozu je zapucano iz snajpera. Policajci koji su bili s njim povikali su na djecu da bježe u kuću, Jozo je zalegao pored tzv. 'ježeva', a sjećam se, Petar Kačić je vikao, premda nismo znali odakle se puca: 'Pucajte da se izvuče, ubit će čovjeka'. Nakon toga događaja, dobila sam dozvolu od dr. Bosanac da tri dana mogu odsustvovati s posla pa sam djecu sklonila u Split kod rođaka'', dodat će Dragica.
Ivan Slonje Šved, pripadnik Tigrova, inače Zagrepčanin koji je obitelj ostavio u Švedskoj kako bi došao braniti Hrvatsku te je neko vrijeme proveo i na ratištu u Vukovaru, u svojoj knjizi ''Ne pucaj prvi!'', nekoliko stranica posvetio je Jozi. Između ostaloga je zapisao:
''Ponovo eksplozija, ovaj put na krovu Jozine kuće. S mjesta gdje smo se nalazili nismo vidjeli veličinu štete. Vidio se manji oblačić prašine iznad njegove kuće, a iz pravca garaže čuli smo bjesomučno pucanje. Jadni Jozo ispucava svoj bijes, pomislio sam, ali sa zadovoljstvom, jer sam pretpostavljao da ovako pucajući sigurno nije ranjen. Ipak sam se htio uvjeriti da je s njime sve u redu pa sam doviknuo 'kauboju', kako sam ga nazvao, neka ostane ovdje, a ja ću skočiti da vidim što je s Jozom.
Potrčao sam sagnut od zaklona do zaklona i dokopao se zida njegove garaže. On je stajao iza drugog zida, šaljući rafal za rafalom, glasno psujući. 'Dođite bando četnička. Uzeli ste mi krov, ali uzmite mene ako se usudite. Gadovi ušljivi. Samo ste jaki iz daljine', vikao je. Kao odgovor, kiša metaka zabijala se u zidove garaže i kuće''.
Nakon što je sredinom rujna, nakon sveopćeg napada JNA iz smjera Negoslavaca i Petrovaca kojem je prethodilo raketiranje i bombardiranje, taj dio Sajmišta pao, prema iskazima svjedoka, između 15. i 17. rujna, na adresi Sajmište 146, u neposrednoj blizini Veleprometa, na kućnom pragu, ubijen je Josipov otac Danko. Umotan u plahtu, sahranjen je u vlastitom dvorištu, a tijekom okupacije, njegovo tijelo premješteno je u masovnu grobnicu na Novom groblju. Kada su nakon mirne reintegracije ekshumirani i identificirani, posmrtni ostaci Danka Zeljka sahranjeni su u njegovom rodnom Slivnu.
Dragica Zeljko ispričala je: ''Moj Jozo nikoga nije mrzio, ali beskrajno je volio obitelj, Vukovar i Hrvatsku. Nije bilo nikakve mogućnosti da ga nagovorim da odemo. Ostao je braniti našu kuću, ulicu, grad. Novinaru Slobodne Dalmacije 3. je listopada, između ostaloga, rekao: 'A ja iz ovoga Vukovara nikada neću otići… Ne mrzim ja, čovječe, ni Srbina, ni Muslimana, ni Šiptara''.
Nedugo nakon toga, u bolnicu gdje sam radila, dovezli su Jozu. Uslijed eksplozije granate, pukao mu je bubnjić. Nakon što se oporavio, zadržali su ga na osiguranju bolnice i u logistici. Znam da je nekoliko puta upozorio doktora Komadinu da ugasi svijeću na prozoru. Kada je vojska ušla u bolnicu, doktor Komadina mu je rekao: 'A sjećaš li se ti Jozo, kako si nas opominjao?'. Ja sam to shvatila kao prijetnju, očigledno nisam jedina jer je tada doktorica Goranka Njegić, pedijatrica, odbrusila Komadini: 'Sada si hrabar Joco'.
Posljednji put moga Jozu vidjela sam prijepodne 20. studenog 1991. godine, otprilike dva sata nakon što su nas na trijaži razdvojili. Njega su prvo odvezli s drugim muškarcima autobusom, no, nakon nekog vremena autobus u kojem se i on nalazio, ponovo se vratio pred bolnicu. Iz autobusa je izašlo nekoliko ljudi, a jedan od njih, Jakov Šimunić rekao mi je: 'Jozo ti je u autobusu'.
'Kurva ustaška ne može ući!'
Vidjela sam kroz prozor kako je oko usta krvav i da mu nedostaju prednji zubi. Pokušala sam i sama ući unutra i prije negoli su me izgurali van iz autobusa uz riječi: 'Kurva ustaška ne može ući!', vidjela sam pored njega Jozu Adžagu te odostraga, Miroslava Vlahu. Samo sam mu uspjela doviknuti: 'Tko ti je to napravio?', a on mi je rekao: 'Milan Bulić'. To je bilo sve. Milan Bulić bio je moj radni kolega, a poznat je pod nadimkom 'Bulidža', kojega se mnogi sjećaju kao krvnika s Ovčare.
Kada su me izgurali van, otišla sam do oficira koji je stajao vani, kasnije sam ga prepoznala na snimkama, bio je to bio major Šljivančanin i tražila sam da moga muža puste iz autobusa. Rekao mi je da ne brinem, da mu ni dlaka neće faliti, samo mora proći proceduru ispitivanja pa je zapisao njegovo ime i prezime u notes.
'Kraljica Mira' uvijek je bila uz Jozu...
Jozu više nikada nisam vidjela. Nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari, u veljači 1997. godine pozvana sam na Zavod za sudsku medicinu na Šalati zbog identifikacije, koja je obavljena 19. veljače. Nije bilo sumnje kako se radi o posmrtnim ostacima moga supruga. Osim njegove osobne iskaznice, kao i zdravstvene, prepoznala sam sliku Kraljice Mira koju je stalno nosio. Sve je bilo sačuvano kao da je novo.
Kada su nas razdvajali, Jozo mi je dao svoju burmu. Ja sam njemu stavila oko vrata zlatni lančić koji je naš sin dobio od kuma. Zaplakala sam i rekla Jozi: 'Ako ne preživim, ti živi dalje, ali pričaj djeci o meni, nemoj da me zaborave'. Rekao mi je da ne budalim, a evo, ja sam preživjela, on nije. Sve ove godine grize me što ga nisam pitala što ćemo ako se on ne izvuče, ali kako sam ga to mogla pitati? Nakon ekshumacije, uz Jozino tijelo, nije pronađen zlatni lančić''.
Nakon identifikacije, posmrtni ostaci Josipa Zeljka sahranjeni su na Splitskom groblju Lovrinac 14. ožujka 1997. godine, baš na njegov rođendan; da je preživio, bio bi mu četrdeset i četvrti. Nakon pokopa, misu zadušnicu predvodio je fra Damir Cvitić, svećenik kojega je 1991. godine, pri bijegu iz transportera JNA spasio Josip Zeljko.
Kada je zarobljen i mučki ubijen na Ovčari, Josip Zeljko suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i osam godina.
Jozo, nismo te zaboravili.
