PRIJATELJ OTKRIO Bruno Zorica Zulu je šest dana prije smrti postao general, Milanović je u zadnji čas potpisao ukaz! ‘Brate, volim te‘

“Svaki rat je tama, mrak… No u tom mraku postoji nekolicina ljudi koji nose baklje i donose svjetlo u tu tamu. Među njima je bio i Bruno Zorica Zulu”, suznih očiju prisjetio se heroja i legende Domovinskog rata njegov prijatelj Tomica Bajsić.

Bruno Zorica Zulu, ratni zapovjednik elitne postrojbe Hrvatske vojske Bojne “Frankopan”, preminuo je 24. siječnja 2024. u 72. godini života. Svojom karizmom i ratnim zaslugama ostavio je neizbrisiv trag u novijoj hrvatskoj povijesti. Osobit trag ostavio je i u srcima onih koji su ga poznavali i koje je vodio u Domovinskom ratu. Bajsić, koji je bio njegov vojnik, objašnjava i zašto:

“Zulu je imao važan predosjećaj kada treba, a kada ne treba pokrenuti neku akciju. To je bilo jako važno jer su besmislene akcije mogle dovesti do velikog broja nepotrebnih žrtava, a toga kod njega nije bilo.

On nije imao ego poput nekih iskusnih generala koji nisu imali osjećaj prema čovjeku, nego prema učinku. On se brinuo o svakom svojem vojniku i razmišljao je o svakome od nas kao o svojem sinu, a i svima nama bio je poput oca. To nije bilo lako jer je Bojna ‘Frankopan’ okupljala razne osebujne ljude – od stranih dragovoljaca, legionara, ljudi iz dijaspore do umjetnika poput mene. No on je uspio, i to ne nekakvom galamom i drekom, nego energijom i vođenjem kojima je stekao autoritet i time bezgranično povjerenje. Tako smo postali prijatelji i jedna velika obitelj.”

OBIŠAO POLA SVIJETA

Nad svojim vojnicima Zulu nije provodio dril kojemu je sam bio izložen kad je već s 20 godina otišao u Francusku, gdje se priključio Legiji stranaca. Ustvari, onamo je pobjegao nakon progona koji je kao mladi domoljub osjetio tijekom hrvatskog proljeća. S Legijom, u kojoj je dobio ime Branimir Zurković, obišao je pola svijeta ratujući, pored ostaloga, na Komorskim otocima, u Čadu, Džibutiju, Libanonu i na koncu u Zaljevskom ratu u Kuvajtu i Iraku. U tih 19 godina stekao je francusko državljanstvo i u gradu Nimesu zasnovao je obitelj, a do mirovine mu je nedostajalo godinu i pol.

Kad je u Hrvatskoj počeo rat, tražio je častan otpust, koji bi vjerojatno dobio, ali nije mogao čekati da se raspetljaju administrativne zavrzlame. U ljeto 1991. godine tako je sa skupinom legionara koji su dezertirali iz Legije stranaca stigao u Hrvatsku i stavio se na raspolaganje Hrvatskoj vojsci u nastajanju.

Uz također bivšeg legionara Iliju Tota, povjerena mu je zadaća formiranja Bojne “Frankopan”, specijalne postrojbe Glavnog stožera. Bruno Zorica bio je kao dozapovjednik postrojbe zadužen za organiziranje borbenih aktivnosti i obuku, odnosno za osposobljavanje vojnika. Kraj rodnog Ivanić-Grada osnovao je u šumi Žutica obučni centar, u kojem je njegov suborac iz Legije stranaca Francuz Rene Dutruel s drugim instruktorima provodio komandosku obuku.

OBRANA ŠUJICE

Kao i drugi legionari koji su pristigli u Hrvatsku, Zulu se istaknuo do tada neuobičajenim metodama ratovanja protiv velikosrpskih agresora. Nije, poput većine, razmišljao kako obraniti sebe i svoje dvorište, nego kako se suprotstaviti neprijatelju malim napadnim akcijama. Bio je čovjek od akcije i improvizacije, a to je bilo jako važno za Hrvatsku, koja se branila od brojčano nadmoćnijeg neprijatelja.

Primjera radi, u jednoj takvoj akciji kod Drenovog Boka u listopadu 1991. “frankopani” su uništili skelu na Savi koju je koristio neprijatelj, kao i obližnji željeznički most, a uz to su neutralizirali velik broj neprijateljskih vojnika. U tim presudnim trenucima Domovinskog rata svoje je vojnike hrabrio riječima: “Lako je biti heroj u ratu koji dobivaš, no pravi heroji nastaju u situaciji kad se rat gubi.”

I zaista, heroji koje je stvorio obranili su Hrvatsku, a kad je počeo rat u Bosni i Hercegovini, Zulu je s njima nastavio borbu protiv velikosrpske agresije u toj zemlji. U travnju 1992. godine imenovan je na dužnost zapovjednika sektora obrane bojišnice kod Šujice. Suborci i danas pamte njegov humor kojim ih je ohrabrivao i njegov odlazak na konju i s kaubojskim šeširom u napadnu akciju na selo Riliće. Ondje, na kupreškoj bojišnici, Zulu preuzima zapovjedništvo nad Bojnom “Frankopan” te je vodi kroz niz akcija sve do njezina rasformiranja u prosincu 1992. godine.

Rasformiranje Bojne “Frankopan” pogodilo je Zulua, no iako su nakon toga njegovi momci nastavili svaki svojim putem i ratovali na raznim mjestima u raznim jedinicama, i dalje su bili prepoznati kao pripadnici Bojne “Frankopan” te su bili privrženi njemu kao očinskoj figuri. On je pak, nakon što je vodio borbenu skupinu sastavljenu od pripadnika specijalnih postrojbi Glavnog stožera u operaciji “Maslenica” 1993. godine, ratni put nastavio kao jedan od bliskih suradnika Ante Gotovine u Zbornom području Split.

Gotovina je, baš kao i Zulu, u Legiji stranaca služio u elitnoj 2. padobranskoj regimenti, što je vjerojatno bio bitan faktor razumijevanja i suradnje među njima, a koja je vrhunac doživjela operacijom “Oluja” 1995. godine. Tri godine poslije Zulu je otišao u mirovinu. General Mladen Mikolčević Padobranac tijekom većeg dijela rata bio je Zuluova desna ruka. Glasom koji mu je pod snažnim utjecajem emocija koji put zadrhtao, svojeg se Zulua prisjetio s golemim poštovanjem:

“Može se reći da sam mu bio i lijeva i desna ruka i ja sam zbog toga jako sretan. Ja tog čovjeka iskreno volim. Bio mi je i prijatelj i nadređeni i moj brat. Osobit, karakteran, dosljedan, uporan, detaljan i povjerljiv čovjek koji ide do kraja i koji nikada ne okreće glavu od teškog zadatka. U privatnom i profesionalnom životu prema svakoj se zadaći odnosio na način da je treba završiti, ne bojeći se kakav će biti završetak.”

’BRATE, VOLIM TE’

Mikolčević je pokrenuo inicijativu kako bi Bruno Zorica Zulu s ovoga svijeta otišao kao general, s činom koji je i zaslužio. U tome je i uspio, kako ističe, uz pomoć generala Ante Gotovine i generala Marijana Marekovića. Naime, 18. siječnja 2024., na prijedlog ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda, predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović potpisao je promaknuće Bruna Zorice u čin brigadnoga generala.

“Gotovina me je nazvao u 14 sati i sedam minuta i rekao mi: ‘Mladene, predsjednik je potpisao ukaz.’ Meni je bilo važno samo nazovem Zulua. To sam i učinio.

Javila se njegova kćia Ivana, kojoj sam rekao da mu da telefon. On nije mogao puno govoriti, ali me je čuo. Rekao sam mu: ‘Prijatelju, od danas Hrvatska vojska i Bojna ‘Frankopan’ imaju još jednog generala, čestitam ti.’ On me je čuo i rekao mi: ‘Brate, volim te’”, s mnogo emocija spomenuo se Mladen Mikolčević posljednjeg razgovora s generalom Zuluom, koji će biti ispraćen na posljednji počinak na groblju u Ivanić-Gradu 27. siječnja 2024. godine, u 14 sati. •

Fotografije: Privatna arhiva Udruga Bojna Frankopan i privatna arhiva Tomice Bajsića