PRIPADNIK TIGROVA UBIJEN MUČKI NA OVČARI Klekla sam na zemlju i plakala: Reci Željko, oči moje mile, jesu li ti rane teške bile?

Željko Major rođen je 14. prosinca 1960. godine u Orahovici, kao prvi od dvoje djece Marije rođ. Zubčić i Stjepana Majora, podrijetlom Mađara, pa je "Mađar" Željku postao nadimak po kojem su ga nazivali i prepoznavali prijatelji. Željkov otac Stjepan, traktorist u PIK-u Orahovica, prije negoli će Željko krenuti u osnovnu školu, sa Zdenačke pustare gdje su do tada stanovali, preselio je s obitelji u novoizgrađenu kuću u Čačincima, danas mjesto u istoimenoj Općini u Virovitičko-podravskoj županiji.

Tamo je Željko upisao tadašnju OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ A.G.Matoša, a srednju, strukovnu školu, smjer bravar, završio je u dvadesetak kilometara udaljenom Đurđenovcu.
Zbog problema s kičmom oslobođen je služenja vojnog roka u bivšoj državi, pa se odmah zaposlio u Zagrebu, u privatnoj firmi gdje je radio bravariju. Godine 1983. Željko Major oženio se Željkom Šimatović koja im iste godine rađa sina, Lovru. Nakon prekida bračne zajednice, Željko će potražiti posao u Njemačkoj gdje će nekoliko godina raditi na poslovima građevine. Poslije povratka u Domovinu, a pri prvim naznakama ratnih sukoba, njegova će se dragovoljnost pokazati neupitna.

Oni koji su poznavali Željka Majora u mladosti, ispričat će kako je bio izuzetno komunikativan i naočit mladić, s velikim krugom prijatelja.
Njegova jedina, dvije godine mlađa sestra, Mira Metić, kroz suze je ispričala:

"Prvo čega se sjetim, kad se prisjećam Željka je, kako je jako volio cvijeće. U proljeće, on je znao gdje je niknula prva ljubičica, prva visibaba, gdje je izrasla prva jagoda... Brao bi ih i donosio kući. Svaku životinjicu koju bi pronašao, također bi donio, od puža do psića, naše je dvorište uvijek bilo puno... Puno ljubavi... Tako je i ljude skupljao oko sebe... U to vrijeme, ranih osamdesetih, u selu je bio društveni dom u kojem su se održavale zabave... Nakon njih, nikada nije dozvoljavao prijateljima da pješače nekoliko kilometara do kuće, nego bi ih dovodio k nama na spavanje, a mama se nije ljutila... Bio je divan stariji brat, uvijek je pazio na mene i oduvijek smo bili jako bliski.  Željko nikada nije bio konfliktan, ne sjećam se da se ikad s ikim posvađao, potukao, a živio je život punim plućima... Kao da je znao da neće živjeti dugo... U međuvremenu, ja sam se također udala, rodila dvije djevojčice koje je on obožavao. Prema našoj je mami bio izuzetno brižan, njih su dvoje imali poseban odnos. Danas je možda malo teško zamisliti momka s osamnaest, devetnaest godina, kako ide kroz selo i nosi mami cvijeće... Kad je išao u srednju školu, ujak mu je iz Njemačke poslao tehničku olovku kakvu je želio, takvih kod nas nije bilo... Pitala sam ga, što toliko s njom crta, a on se samo smijao, nisam znala kako crta svima u školi. Jedan je dan donio kutiju... Za novce koje je na crtežima zaradio, kupio je mami servis za kavu... I danas se dobro sjećam dana kada je rekao da će se u ZNG-e prijaviti kao dragovoljac... Plakala sam i molila ga da ne ide, kazala sam kako to naša mama neće moći podnijeti... Rekla sam mu i to da puška nije naramak cvijeća, a on mi je odgovorio - 'Ja, seko, idem, da bi tvojoj djeci bilo bolje...'... Često razmišljam kako se sve to dogodilo, bio je miroljubiv, kako se snašao u Vukovaru... Nema odgovora..."

Josip Nemec – Dok, Željkov prijeratni prijatelj, a kasnije, u Tigrovima - zapovjednik, prisjetit će se: "Iako sam nekoliko godina stariji od njega, Željko i ja smo bili stvarno dobri prijatelji. On je bio sjajan momak, komunikativan, zabavan, nevjerojatan pozitivac. Nakon izlazaka, često sam i prespavao u njegovoj kući, iz tog vremena imam puno lijepih uspomena. U Tigrove, ja sam otišao prije njega, prvo u Kumrovec, a kad sam jednom prigodom došao kući, on me je molio da ga povedem. Imao je jaku volju, kao i svi koji su se javljali, pravi dragovoljci koji su željeli i htjeli imati svoju državu. Ja sam to razumio, smatrao sam, a i on je toga bio svjestan, da se Orahovica ne brani iz kuće, nego treba otići na prvu liniju. Osim njega, tada sam poveo i Borisa Trifunovskog i Vladu Vukovića. Njihov je prvi teren bio već za nekoliko dana. Nisu imali nikakvu obuku, Željko čak nije služio ni tadašnju JNA, ali imali su srce. Ja sam otišao na jednu stranu, a oni u Slavoniju, na autoput gdje su pobunjeni Srbi htjeli presjeći cestovnu komunikaciju. Kad smo se svi vratili sa svojih terena, i ja i oni, Vuković je, nažalost, već teško ranjen, tražio sam da Željka i Borisa prebace kod mene. U Vukovar smo, iz Petruševca, kao zamjena za Tigrove koji su već bili tamo, krenuli dana 30. rujna ’91. Kukuruznim putem. U grad smo ušli oko ponoći, 30.9./1.10. i raspoređeni na silos na Priljevu, odakle smo dalje išli u akcije i ispomoć gdje god je trebalo, najčešće na Sajmište. Početkom studenog, Željko je tamo i ranjen u lijevu ruku, između zgloba i lakta".

Željkova sestra Mira, emotivno se prisjetila posljednjeg susreta s bratom: "Bilo je to početkom rujna, mama je plakala, nije htjela da on ide. Ispratili smo ga na ulici, on i dečki koji su bili s njim sjeli su u vozilo i otišli za Zagreb... Prije Vukovara, svratio je u selo, ali nas nije zatekao kod kuće. Sa svima se pozdravio, ali majka i ja ga nismo vidjele... Ne mogu to prežaliti..."

Željkov suborac Robert Lengel, također pripadnik Tigrova, opisao je Željkovo ranjavanje: "Bilo je to prvih dana mjeseca studenog, na Sajmištu, u tadašnjoj školi II Kongres. Otamo smo 'pokrivali' Prvomajsku ulicu, bila je već očajnička borba. S obzirom na to da smo bili izloženi neprestanim napadima i žestokoj artiljerijskoj paljbi, po nama je stalno padalo staklo i komadi zidova, pa smo se, nas desetak, spustili u suterenski podrum, misleći da nam je tamo sigurnije, jer su otvori manji. Međutim, procijenili smo kako smo tamo kao u mišolovci, pa smo se trkom vraćali uz stepenice, na kat. Željko je bio ispred mene kad je granata udarila u zid iza moje glave. Detonacija nas je obojicu odbacila, bili smo ugruvani i ošamućeni, a Željko i ranjen u ruku. Mene su prebacili u Tekstilnu školu, a Željka u bolnicu. Ja sam se ubrzo vratio na položaj, ali sam ponovo ranjen dana 8. studenog i također završio u bolnici, gdje sam se ponovo susreo sa Željkom. Kad sam se oporavio toliko da ponovo mogu na Sajmište, dobili smo vijest da je gotovo... Tko je to želio, mogao je poći u proboj, svatko je morao donijeti odluku za sebe. Nikome nije bilo svejedno, i ja sam se bojao, molio sam se Bogu, razmišljao što da učinim... Naposljetku, odlučio sam da se neću predati. Željko je bio uvjeren kako će bolnicu preuzeti JNA i da će poštivati Ženevsku konvenciju... Ostao je... "
 

Ratni zapovjednik Željka Majora, Josip Nemec, prepričao je njihov posljednji razgovor u vukovarskoj bolnici: "Nisam želio stvarati paniku. Rekao sam da svatko promisli i sam donese odluku. Sa Željkom sam se poznavao dugo, bio je stariji, ozbiljniji i njemu sam otvoreno rekao da moramo izaći. Pozvao sam ga da krene sa mnom u proboj, no on je s osmijehom rekao - 'Ma neće nas, ranjene'. Međutim, ja im ništa nisam vjerovao i smatrao sam da tko god može bar malo hodati, ne treba im pasti živ u ruke!"

 

Vilim Karlović, Željkov suborac, pripadnik Tigrova koji je tek pukom voljom gospodara života i smrti preživio pokolj, u svojoj autobiografskoj knjizi 'Preživio sam Vukovar i Ovčaru', između ostaloga, opisao je i posljednje susrete sa Željkom Majorom, iz kojih se može pratiti tijek njegove strašne sudbine:

BOLNICA

"... Major je iz sela Čačinci, a naš zapovjednik Josip Nemec iz Orahovice. Njih dvojica su i najstariji među nama. Raspon naših godina je od osamnaest do dvadeset tri, dok su on i zapovjednik u tridesetima. Željko je vrlo simpatičan i zgodan momak, visok, tamnoput, s velikim životnim iskustvom. Uvijek pokušava sve okrenuti na šalu i prigovarati svemu i svačemu. To čini na svoj, samo njemu svojstven, jedinstven i poseban način, pa su njegovi prigovori zabavni. Svi obožavamo kada se on protiv nečega buni ili se s nečim ne slaže. Ranjen je granatom u rame i desnu ruku...

... Vraćam se u zbilju vukovarske bolnice. Znam da Željko Major dobro zna o čemu govori, ali bez obzira na sav njegov opravdani skepticizam želim vjerovati kako se ipak neće dogodi osveta. Prema nekoj mojoj logici i vojničkom kodeksu nije isto dok ratujemo jedni protiv drugih i situacija kad jedna strana više ne pruža otpor. Razgovoru u kojem Major svojim crnim humorom vodi glavnu riječ pridružio se i Zoran Gruber i samo ga kratko pita:
– Jesi li ti sebe naplatio, zemljače?
– Jašta sam nego naplatio! I previše! – uz smijeh će Major.
– Ma onda se ne sekiraj! – dodaje Grubi.
Major se ne da smesti pa nastavlja u pesimističnom tonu:
– A šta, da pjevam? Pjevat' ću ja, pjevat', kad mi čede ulete pa počnu pitat’ što radiš ovdje, a ja im kažem da sam doš'o švercat zavjese u Vukovar!
Iako je Major pesimističan, izvodi to tako da svojim crnim humorom diže sumornu atmosferu u ove sitne noćne sate. Nikome ovdje nije lako. Čekamo trenutak kada će u bolnicu početi ulaziti neprijateljski vojnici, dobrovoljci, domaći srpski teritorijalci i četnici....
 

 

AUTOBUS

... U autobusu je Zoran Gruber, koji mi je u prolazu namignuo i sjeo na desnu stranu, dva reda iza mene. Desno rame u koje je ranjen dobro mu je prokrvarilo, ali on se uvijek drži dostojanstveno. Kakav je god bio u akcijama, barem u one dvije u kojima sam ga vidio, takav je sad i ovdje, čvrst i ponosan. Na licu mu ne mogu vidjeti ni najmanji strah. Od mojih suboraca iz postrojbe tu je samo Željko Major, koji me prolazeći pogledao, lagano kimnuo i nekoliko puta odmahnuo glavom, kao da mi želi reći: "Pajdo, ovo nije dobro...

 

HANGAR

... Tu su Željko Major, Zoran Gruber, Željko Begov te mnogo ljudi koje znam iz viđenja, ali i oni koje ne znam. Nisu zaslužili ovakav kraj i zbog toga se osjećam jadno! Ipak ne želim ostati u tom hangaru, ne želim nipošto da me vrate u kolonu za strijeljanje. Osjećam kao da me svi naši ljudi u hangaru optužuju da sam izdajnik.

Prvi sam u našoj koloni koja je okomita u odnosu na pretučene ljude, tako da mogu dobro vidjeti sve u hangaru, bez obzira na slabo svjetlo. Ponovno pogledom pokušavam naći Grubera i Majora, ali to je nemoguće. Ljudi su toliko unakaženi da nije moguće nikoga prepoznati...

Mira Metić, kroz suze je opisala deset dugih godina potrage za Željkom:
"Poslije pada Vukovara, kad je postalo jasno kako Željka nema među braniteljima koji su izašli u proboju, počeli smo ga tražiti preko Crvenog križa, a odlazili smo i na sve razmjene... Dana 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu je bila posljednja, velika razmjena zarobljenika. I mi smo bili u Osijeku, među ljudima koji su uzdrhtala srca i sa strepnjom, čekali svoje najmilije. Nakon što je i posljednji pušteni zatočenik srpskih koncentracijskih logora izašao iz zadnjeg autobusa, a našeg Željka nije bilo, bili smo potpuno slomljeni. Tada je netko rekao kako su dva autobusa prije Nemetina vraćena za Srbiju i u nama se ponovo probudila nada. U godinama koje su uslijedile, bilo je svakakvih priča - kako još ima naših ljudi u logorima u rudnicima u Aleksincu, u Srbiji, pa kako ih po privatnim imanjima drže kao roblje... Naposljetku, napravili smo ono što su napravili tada i brojni drugi, očajni ljudi, obratili smo se vidovnjacima. Jasno, to su bili prevaranti, ljudi koji su beskrupulozno iskorištavali tuđu bol i nesreću, sve je to danas jasno, ali kad si očajan, hvataš se za svaku slamku, koliko god ona tanka bila, mučno se i prisjećati.
Suprug i ja smo, koliko god nam je to bilo strašno, relativno brzo shvatili kako nije dobro, da se Željko neće vratiti, ali nismo to imali snage reći mami. A onda je stigao poziv sa Zavoda za sudsku medicinu na Šalati, u Zagrebu. Dana 16. lipnja 2001. godine, DNA analizom potvrđeno je kako se radi o Željkovim posmrtnim ostacima ekshumiranim dana 12. rujna 1996. godine, pod rednim brojem 13. To je značilo kako je iskopan među prvima, odnosno, ubijen među posljednjim zarobljenicima koji su bačeni u masovnu grobnicu. Nakon gotovo punih deset godina, Željka smo vratili kući. Pokopan je na mjesnom groblju u Čačincima, u obiteljskoj grobnici".

Marija Major, svojevremeno je napisala: “Dragi sine, uzalud te majka gorke 1991. godine, kad je slavonsku i hrvatsku zemlju počela napajati krv naše mladosti, molila da se vratiš u Njemačku gdje si radio kod ujaka. Govorio si majci da se mora braniti ono što se voli i u Zagrebu si postao jedan od Tigrova. A kad si krajem rujna te godine prolazio kroz svoje selo, a majka to nije znala, ostavio si poruku da ideš u Vukovar. Danima i noćima sam plakala jer su se drugi vraćali, a tebe nije bilo. Obukla se majka tvoja u crno i tako će ostati. Sjećam se kako si me molio da ne budem takva, da i drugi vole svoju djecu, ali ja sam mislila da poslije tebe ni sata neću živjeti. A sada, poslije godina tuge i bola tražim vračare i vidovnjake - ne bih li saznala istinu. Kad sam prvi put došla u Vukovar tražiti tebe, i vidjela one strahote, tuzi nije bilo kraja. Klekla sam na zemlju i plakala: Reci Željko, oči moje mile, jesu li ti rane teške bile? A zemlja šuti, ništa ne govori...
Pričala mi je gospođa Irena kako si joj donio nekoliko krumpira da vam skuha paprikaš, malo jela za hrabre junake... Anđele moj, ponosni smo što smo te imali, a tužni što smo te izgubili... "

 

Željkovi roditelji oboje su preminuli, a njegova sestra svoju bol i danas nosi:
"Nas, tko ovo nije prošao, ne može razumjeti. To, da nekoga tko je dio tebe ne možeš godinama dobiti, a mnogi ni do danas nisu... Dok sam se nadala da je živ, u logoru, negdje, nisam mogla noću spavati, pitala sam se, je li gladan, je li mu hladno... A kasnije... Je li ga boljelo... Rat je bio, pucalo se, metak, mina... Ali zašto ovako... I to traje, traje i traje... Kad smo ga pronašli, bilo je malo lakše, kao da smo se malo smirili, no mama i tata to nikako nisu mogli pustiti, iščupati iz misli, srca... Umrli su od tuge... Ponekad zamišljam da ispred mene stoji čovjek koji ga je ubio... Pitam se, što bih mu napravila... I onda shvatim, ništa... Ne bih mogla ništa... Samo bih ga pitala, ima li dušu?... Željko je imao neobičan hod, prepoznatljiv, brz, pravio je dugačke korake... I danas osluškujem hoću li ih čuti... "

 

Kada je nakon sloma obrane Vukovara zarobljen u Vukovarskoj bolnici i s ostalim ranjenicima i civilima  deportiran na stratište Ovčara gdje je nakon stravičnog zlostavljanja nemilosrdno pogubljen, a potom zakopan u masovnoj grobnici, Željko Major - Mađar, otac, sin i brat, imao je trideset i jednu godinu.

            

         Jednom Tigar, zauvijek Tigar.... Mađar, nismo te zaboravili.

 

Dana 14.11.2018. u Čačincima je svečano otkrivena bista poginulom Željku Majoru, u ulici koja nosi njegovo ime, autora kipara Tomislava Martinčevića.

Iz Čačinaca do Vukovara već 11 godina održava se tradicionalna hodnja "Stopama Željka Majora". Riječ je o hodnji u duljini od 140 kilometara u čast ovom poginulom hrvatskom branitelju,  ali i svim žrtvama ratnog Vukovara, koju je pokrenula Udruga navijača Čačinački Alkosi, a UHBDVDR-a Orahovica nastavila organizirati.
Marija Metić: "Tijekom hodnje, dečki koračaju do Vukovara i nose Željkovu  fotografiju i zastave. Uvijek ima dragovoljaca koji su spremni hodati za Vukovar. Beskrajno sam svima zahvalna što održavaju sjećanje na našeg Željka i sve branitelje koji su u Vukovaru položili svoj život".