Pristojan lik Tomislava Tomaševića vrlo perfidno nametnut je u prvi plan, no kada se detaljnije zagrebe ispod površine...

Kad govorimo o zagrebačkim lokalnim izborima nema sumnje kako možemo govoriti o uspjehu platforme Možemo!, iako objektivni i nepristrani tzv. mainstream mediji, o čemu je pisao i njemački Frankfurter Allgemeine Zeitung, otvoreno drukaju za tu opciju i njezin uspjeh nastoje prikazati i većim nego što jest

Jačanje platforme Možemo! za sada je lokalni zagrebački fenomen, no nema dvojbe kako su njihove aspiracije usmjerene na cijelu državu. Sve to nameće pitanje fenomenologije jačanja tzv. zelenih opcija i u Hrvatskoj i u Europi.

Zeleni val posljednjih godina

Zelene opcije u Europi egzistiraju već nekoliko desetljeća, no tzv. zeleni val, jačanje ovih opcija, vidljivo je tek posljednjih nekoliko godina, a posebno nakon europarlamentarnih izbora 2019. godine. Jačanje zelenih opcija do sada nije bio fenomen država srednjoistočne, nego (sjevero)zapadne, tzv. stare Europe. Zeleni su osobito ojačali u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Francuskoj, Luksemburgu i Skandinaviji.

Kad govorimo o državama u kojima hrvatske političke i intelektualne strukture obično crpe svoje uzore, potrebno je apostrofirati jačanje zelenih opcija u Austriji i Njemačkoj. U Austriji je zelena opcija dio vladajuće strukture u koaliciji s kancelarom Sebastianom Kurzom. Na pokrajinskim izborima u Njemačkoj u ožujku ove godine stranka Zeleni ostvarila je veliki uspjeh i mišljenje je mnogih analitičara da bi na jesen mogli biti i pobjednici parlamentarnih izbora ili u najgorem slučaju druga opcija poslije CDU/CSU. Slično kao i u Austriji moglo bi doći do formiranja većine CDU/CSU i Zelenih, posebno jer je novi čelnik CDU-a Armin Laschet sklon takvoj suradnji.

Rast na račun socijaldemokratskih stranaka

Zelene opcije rastu na račun krize identiteta socijaldemokratskih stranaka koje više jednostavno nemaju što ponuditi svojim biračima, o čemu se možemo uvjeriti i na primjeru Hrvatske i SDP-a koji se nalazi u dubokoj identitetskoj, idejnoj i kadrovskoj krizi. Kada govorimo o političko-ideološkoj potki ovih stranaka, zelene opcije zaista se najbolje mogu usporediti s lubenicom: izvana zelene, a iznutra crvene. One ne koriste klasičnu lijevu terminologiju, jer je tako više teško mobilizirati birače, no njihove ideje, ako se imalo detaljnije razmotre, uglavnom spadaju u lijevi ideološki arsenal.

Postoje umjerenije zelene opcije, koje se lakše uklapaju u politički mainstream (koji sve više postaje podatan za apsorbiranje ranije radikalnijih lijevih ideja), ali i one radikalnije koje tek nastoje proširiti tzv. Overtonov prozor za svoj ulazak. Ako uzmemo nekakvu osnovnu zajedničku crtu ovih stranaka, one zapravo predstavljaju treći val komunizma koji se za razliku od prvoga ne poziva na radništvo, nego svoju agendu nameće kroz kvaziekologističke i zelene koncepte koje kombinira s genderoidnim konceptima drugoga, postšezdesetosmaškog neomarksističkog vala. Umjesto komunističke sada imamo zelenu internacionalu, pri čemu su Možemosi tek sekcija te zelene internacionale kao što je ranije KPJ predstavljala sekciju Komunističke internacionale. Uostalom, dovoljno je pogledati odakle se franšiza Možemo! financira.

Antipoduzetnička orijentacija

Kao i "klasične" lijeve stranke i zelene opcije zastupaju proimigrantsku politiku i podupiru masovne migracije koje predstavljaju identitetske i sigurnosne ugroze po Stari kontinent. Na ekonomskome planu riječ je o – ako se ogoli zelena fasada – kriptosocijalističkim idejama kao što je primjerice ideja tzv. odrasta (eng. degrowth) koja se definira kao alternativa kapitalizmu (koji je, istaknuo je ranije u jednome razgovoru Tomislav Tomašević, u konfliktu s planetom), a teži nametanju okolišnih ograničenja ekonomskom rastu. Ne čudi stoga što su ove opcije uglavnom antipoduzetnički orijentirane i tendiraju prema bujanju javnoga sektora. Sve socijalističke i kvazisocijalističke ekonomskome politike redovito su završavale u gladni i neimaštini. Na društvenome planu i zelene opcije pozivaju se na tzv. kritičku teoriju koja je u svojoj biti destruktivna kritika svih temelja zapadne civilizacije koju nastoji prikazati kao utjelovljene fašizma i opresije.

Pitanje zdravog razuma

Kad govorimo o konkretnim politikama platforme Možemo!, vrijedi primijetiti kako je vrlo perfidno u prvi plan nametnut pristojan lik Tomislava Tomaševića i ideje koje se nastojati prikazati kao produkti zelenih i komunalnih. No kada se detaljnije zagrebe ispod površine jasno je kako se radi o radikalnoj projugoslavenskoj ljevici. Dio platforme Možemo! je Sandra Benčić, jedna od istaknutijih figura lijevoga NGO-a, tu je i Rada Borić, velika štovateljica Tita i Jugoslavije, kod Možemosa je i Mile Kekin, čiji su pobijedili 1945., a društvo im pravi i bivši član CK SKH Vili Matula. Raniji koalicijski partneri još su veselija družina: od Katice Peović do Mate Kapovića koji "sere" po žrtvama Drugoga svjetskog rata.

Za ljude zdravoga razuma, koji nisu podlegli medijskome ispiranju mozga (kao posljedica medijskog ispiranja mozga Možemo! je nametnuto kao neki cool viralni video na društvenim mrežama koji svi dijele je je to sada in), u drugome krugu u Zagrebu ne bi trebalo biti previše nepoznanica. A ako gledamo dalje u budućnost suradnja stranaka od famoznoga centra pa na desno predstavljat će imperativ ako će se htjeti spriječiti da radikalna ljevica zaprijeti i dolaskom na vlast na razini države. Ovo nije sijanje moralne panike, nego pitanje zdravog razuma koji, na žalost, sve više bježi iz hrvatske politike.