Prof. Miliša: SDP i Možemo političkim dekretom uvode građanski odgoj

Nametanje građanskog odgoja tretiram kao politički dekret kojim se potire demokratska rasprava! Više od naziva predmeta u izvannastavnim aktivnostima važan je pitanje tko će izvoditi iste, njihov sadržaj te način izvođenja, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.

Nametanje građanskog odgoja tretiram kao politički dekret gdje se potire demokratska rasprava. Iva Ivšić, zastupnica Možemo! u Gradskoj skupštini Zagreba dezinformira javnost izjavom da Grad pod njihovim rukovodstvom “nudi nešto novo u obrazovnom sustavu” jer bi oni bi preuzeli isti model iz Rijeke. Gđa. Ivšić sa završenim Kineziološkim fakultetom i zaposlena u razvojnom centru za djecu rane i predškolske dobi nema nikakve kompetencije da bi inicirala ili sudjelovala u implementaciji građanskog odgoja. Ni prva ni posljednja koja ignorira glas struke, eksperata, roditelja, učenika…. Građanski odgoj su prvi uveli u Rijeci, a sada takva inicijativa dolazi od SDP-a u Zadru i gradskih vlasti u Zagrebu.

ranije su političari i rijetki pravnici krojili obiteljski zakon, medicinari zdravstveni odgoj, a zaobiđeni su eksperti iz psihologije, pedagogije, etike… Inovativnost u kreiranju slobodnovremenskih aktivnosti za učenike treba podržati, ali pod uvjetom da u tome glavu riječ vode eksperti. Tko će ako ne vrhunski stručnjaci iz pretrpane škole – kao u špici pretrpanog zagrebačkog tramvaja – izbaciti neke sadržaje i osloboditi učenike da u njoj prirodno dišu?!

Nije slučajno da u Zagrebu preuzimaju građanski odgoj iz Rijeke

U Rijeci se krenuli s uvođenjem građanskog odgoja, gradu iz kojeg su dolazila dva državna ministra znanosti i obrazovanja. Oni su svakako trebali reagirati kada se u škole tamo uvodio (izvan)nastavni predmet Građanski odgoj, kojega drugdje u Hrvatskoj nije bilo. Ali, to nije niti trebalo očekivati od Jovanovića, a baš niti od Šustara. Što bi se reklo: kaj god!

Ne zna se hoće li kurikulum u Zagrebu za isti predmet biti identičan onome iz Rijeke, koliki će biti fundus sati, ne zna se ni sadržaj, niti literatura za isti predmet. Pored toga moja dodatna pitanja su: tko bi provodio taj predmet, koja je predviđena literatura i imaju li sadržaji za taj predmet u kolegijima na fakultetima? Ako ih nema onda je bespredmetna svaka daljnja rasprava. Pored toga, treba detaljno analizirati koliko su sadržaji iz građanskog odgoja u koliziji sa sadržajima iz drugih nastavnih predmeta. Žalosno je da nitko učitelje i nastavnike ne pita jesu li motivirani za izvođenje pojedinog predmeta, osobito kada se zna da izvannastavne aktivnosti ne ulaze u normu nastavničke satnice. Prije svake inicijative treba se znati koliki je interes učenika i roditelja za nove prijedloge! Poznata je činjenica da su nam učenici u školama već preopterećeni svim i svačim. Zašto bi građanski odgoj imao prioritet u odnosu na odgoj za medije, odgoj ukusa, odgoj za kritičnost i kreativnost, moralni odgoj, zdravstveni odgoj…?

Nisu li samo ovi argumenti dovoljni da vidimo kako se predlagači u Zagrebu odmiču od komunalnih pitanja, za koja su (u kampanji) pričali da su jedini predmet njihova interesa?!

Pitanja koja se obrađuju u okviru građanskog odgoja u Rijeci su očuvanje okoliša, politički pluralizam, ljudska prava, migracije, volontiranje, civilno društvo, građanski aktivizam, (spolna i rodna) ravnopravnost, razvodi roditelja, feminizam, sve do pitanja iz područja poduzetništva. Naravno da su to važne teme, ali neka mi netko odgovori na pitanje: Zar su ta pitanja važnija od onih kojih (većinu) realiziram sa studentima na studiju pedagogije: Kritička pedagogija, Obrazovanje i društvo, Odgoj za demokraciju, Medijska pedagogija, Slobodno vrijeme mladih, Nasilje nad i među mladima? Nitko me neće uvjeriti da silabusi iz tih predmeta nisu jednako važni učenicima u odnosu na građanski ili spolni odgoj! Na primjer zašto bi građanski odgoj imao prioritet u odnosu na prijedlog za odgoj za medije, odgoj ukusa, odgoj za kritičnost i kreativnost, moralni odgoj, modelarstvo, zdravstveni odgoj…?

Kada bih bio dvoličan mogao bih i podržati uvođenje Građanskoga odgoja u škole (i) na ovaj način. Međutim isti bi doživio sudbinu nekih školskih predmeta iz bivše Jugoslavije: Marksizam, Teorija i praksa samoupravnog socijalizma i Općenarodna obrana i društvena (samo)zaštita. Naime, staro didaktičko načelo strukturiranja školskih nastavnih predmeta kaže: Ako ne brinete o djetetu – učeniku i njegovim stvarnim mogućnostima i (pre)opterećenjima, uvodeći nove nastavne predmete dovesti ćete sigurno do njihovih negativnih (kontra)učinaka. Učenici će, naime, vrlo brzo zamrziti dotični predmet, a svakako će apstinirati od njegovih dodatnih sadržaja i takve nastave, pa će stoga još učestalije izostajati i bježati od škole!

Uskoro i spolni odgoj?

Predviđam da će uskoro tražiti i uvođenje spolnog odgoja, osobito od kada je usvojena Istanbulska konvencija. Takva inicijativa dolazi od jedne ideologije i/ili politike. Podupiratelji tih inicijativa u Zagrebu (koji se navodno zalažu samo za komunalne probleme) prihvaćaju ili se zalažu za legalizaciju istospolnih zajednica, podržavaju ili su dio LGBT pokreta i rodne ideologije. Oni koji su inicijatori tih ideja siguran sam da ne pomišljaju angažirati znanstvenike koji se ne uklapaju u njihove svjetonazore. Argumenti struke su im sporedni. No to nije nikakva novost. Pedagozima i psiholozima nema mjesta u tijelima koja odlučuju o promjenama u (izvan)nastavnim aktivnostima u školama. Najmanje su im potrebni pedagozi. Ovdje ističem da je prof. emeritus Vlatko Previšić još prije gotovo četiri desetljeća napisao knjigu o izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima i stvaralaštvu! Naravno, takvih stručnjaka nema u raznim tijelima koja donose “revolucionarne odluke” u ranijim i sadašnjim glavama naših školskih reformatora!

Podsjećam da je raniji ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović bez javne rasprave nametnuo zdravstveni odgoj kao obvezni predmet, dopustivši da izostane modul – vještine komuniciranja, a spolnom su odgoju dodane tehnike stjecanja seksualnih vještina. Srpski intelektualac Dušan Radović je jednom duhovito komentirao: “Bolje je da u škole uvedu osnovnu kulturu nego seksualno obrazovanje. Znaju djeca da ih nije donijela roda, ali ne znaju kazati dobar dan”.

Pretpostavke za promjene u školama

Zalažem se da odgojni sadržaji budu obvezni i isti za svu djecu u Hrvatskoj, a koji će kreirati stručnjaci iz područja psihologije, pedagogije, medicine, sociologije…

Više od naziva predmeta u izvannastavnim aktivnostima važan je sadržaj i način izvođenja tih aktivnosti. Odgoj, kao nerazdvojni dio bića škole je, kao nikada ranije, potisnut na marginu! Neizostavne teme vidim u zaštiti od zlostavljanja, preventivnom programima nasilja nad i među mladima, opasnosti od svih vrsta ovisnosti, razvijanje empatije, solidarnosti, tolerancije i altruizma, kritičkog mišljenja i kreativnosti, kako sigurno koristiti Internet, upućivati djecu o najnovijim spoznajama o antidruštvenosti tzv. društvenih mreža, kako biti popularan kroz pomažuća ponašanja a ne kroz seksualizirana i nasilna ponašanja, poštovanje svog i drugog spola… Sadržaj ne bi smio ovisiti o dobroj volji pojedinog ravnatelja ili pojedinih roditelja. Na primjer, roditelji koji seksualno iskorištavaju vlastitu djecu sigurno ne bi bili suglasni s dijelom sadržaja koji se odnosi na zaštitu od zlostavljanja. Ključni čimbenici u kreiranju promjena u našim školama su učenici i učitelji. L. Stoll i D. Fink, kanadski znanstvenici u knjizi „Mijenjajmo naše škole“ daju pretpostavke za promjene: “Provesti željene konzultacije s prosvjetnim djelatnicima. Prihvatiti postavku da je promjena proces, a ne događaj! Stvarne promjene događaju se u školama i fakultetima.”

Ranije sam pisao zašto je djeci potrebniji predmet Odgoj za medije nego Informatika (u nižim razredima osnovne škole). U našim se školama medijsku kulturu proučava u sklopu nastave hrvatskoga jezika. U čitankama medijska kultura ponajviše obuhvaća filmsku i kazališnu umjetnost. Učenike se osposobljava za razlikovanje i vrednovanje tih umjetničkih ostvarenja, ali ne i za stjecanje medijskih kompetencija ni za kritički odnos prema raznim medijskim sadržajima. U čitankama su obrađeni razni mediji – film, radio, strip, televizija, tisak i računalo – ali nema sadržaja o mobitelima, internetu ni

računalnim igrama, iako su vrlo popularni među djecom. Gotovo da i nema sadržaja koji potiču kritički odnos prema medijima. Samo se u nekoliko primjera učenike potiče na kritičko razmišljanje.

U procesu obrazovanja je ključno ohrabrivati djecu kod postavljanja pitanja. U obrazovnom sustavu većina nastavnih zadataka namijenjenih učenicima nije objašnjena. Kvalitetan nastavnik je onaj koji odgovara na pitanje zašto je važno to što ih podučava.

Zaključno

Apeliram za revitalizaciju odgoja. Nitko ne bi trebao uvoditi promjene u školske kurikulume ako nema suglasnosti od strane roditelja, nastavnika, učenika, učitelja i školskih odbora. Nije svrsishodno niti etično uvoditi u osnovne ili srednje škole nove predmete ako (is)tih (sadržaja) nema na fakultetima. U suprotnom radi se o političkom dekretu!