Prosvjed Stjepana Šerića otvara pitanje : radi li DORH za HDZ ili Hrvatsku?
U zemlji koja se poziva na pravnu državu, postavljanje pitanja ne bi smjelo biti problem.
Ne bi smjelo izazivati bijes, podjele ni javne linčeve.
Upravo to, međutim, danas se događa u slučaju umirovljenog bojnika Hrvatske vojske Stjepana Šerića, čovjeka koji već dvadeseti dan stoji ispred Hrvatskog sabora – tražeći samo jedno: odgovor na pitanje o ratnoj biografiji ministra obrane Ivana Anušića.
Kako sam kaže – ne traži presudu.
Ne iznosi optužbe.
Samo postavlja pitanje.
U uređenoj državi to bi trebalo biti najnormalnije.
Rasprava koja je skrenula s bitnog pitanja
Prateći reakcije i komentare na društvenim mrežama, jasno je kako je rasprava vrlo brzo skrenula s temeljne teme. Umjesto razgovora o činjenicama, dokumentima i mogućim neskladima u službenim podacima, javni prostor preplavile su optužbe, etiketiranja i pokušaji diskreditacije.
Jedni tvrde kako Šerić svojim postupkom unosi razdor među branitelje, drugi ga optužuju za političke motive, dok treći pozivaju na sankcije unutar same braniteljske udruge. Riječi postaju sve oštrije, a smisao rasprave sve udaljeniji od prvotnog pitanja.
U toj buci optužbi gotovo je nestalo ono najvažnije – pitanje istine.
Čovjek koji ne odlazi
Stjepan Šerić ima 70 godina.
Hrvatski je branitelj i 50-postotni hrvatski ratni vojni invalid. Preživio je dva moždana udara.
Unatoč tome, već danima stoji u zagrebačkoj Ilici, nasuprot zgrade Hrvatskog sabora.
Na kiši.
Na vjetru.
Na hladnoći.
U skromnom šatoru.
Ne daje izjave medijima. Kaže da je sve napisano na baneru postavljenom uz njegov šator, dakle, ne traži medijsku pozornost, samo istinu.
Na tom baneru stoji pitanje koje je poslao i prema Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (DORH):
„Kada je ministar obrane Ivan Anušić pristupio obrani Republike Hrvatske?“
Dokumenti i različiti datumi
Šerić nije slučajni prolaznik koji je odlučio pokrenuti političku polemiku. Tijekom Domovinskog rata bio je jedan od zapovjednika obrane Antunovca, mjesta koje je 1991. godine bilo jedno od ključnih obrambenih točaka na osječkom području.
Zbog toga tvrdi da raspolaže dokumentacijom iz ratnog razdoblja.
Prema tim dokumentima, Ivan Anušić u evidenciji 106. brigade Zbora narodne garde vodi se s datumom pristupanja 20. kolovoza 1991. godine.
Istodobno, u javnoj biografiji današnjeg ministra obrane stoji da je:
„u obranu domovine došao u ožujku 1991. godine, sa 17 godina napustivši srednju školu.“
U istoj biografiji navodi se i da se u 106. brigadu ZNG-a upisuje 28. lipnja 1991. godine, neposredno nakon njezina osnutka.
Tri različita datuma.
- ožujak 1991.
- 28 lipnja 1991.
- 20 kolovoza 1991.
Upravo tu nastaje pitanje koje Šerić javno postavlja:
Kada je zapravo Ivan Anušić pristupio obrani Hrvatske?
Pitanja bez odgovora
Upiti su, prema dostupnim informacijama, poslani:
- ministru obrane
- Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske
- Ministarstvu hrvatskih branitelja
No odgovora zasad nema.
Umjesto odgovora – pojavile su se polemike.
I napadi.
Rasprava koja je otvorila stare podjele
Cijela priča ubrzo je izazvala lavinu reakcija na društvenim mrežama. Rasprave su često prelazile granicu argumentirane debate i pretvarale se u osobne obračune među braniteljima.
U jednoj od rasprava postavljeno je pitanje:
„Ako je Šerić sve to znao, zašto je šutio do sada?“
Na to je odgovor bio:
„Tko kaže da je znao? Nije njegovo sudjelovanje bilo javno dostupno. Sada se o tome javno govori.“
U raspravu su se uključili i pojedini branitelji koji su branili ministra Anušića, ističući da je bio maloljetni dragovoljac Domovinskog rata i sudionik obrane Antunovca, što nitko ne spori.
Jedan od komentara glasio je:
„Da su svi bili kao Anušić, rat bi ranije završio.“
S druge strane, pojavili su se i oni koji smatraju da je postavljanje pitanja legitimno:
„Nek ministar izađe i odgovori na pitanja i sve je završeno. Deset minuta posla.“
Sporno priopćenje udruge
Dodatne polemike izazvalo je priopćenje koje je na društvenim mrežama objavilo “Vijeće” braniteljske udruge UHBAI. Prema tvrdnjama pojedinih članova, tekst je nastao u komunikaciji s ministrom obrane te je preko jednog člana Vijeća proslijeđen u internu Viber grupu, nakon čega je objavljen na Facebooku.
Problem leži u činjenici da takvo priopćenje nije prošlo proceduru predviđenu statutom udruge, niti se Vijeće ikada sastalo, niti je “većina ” suglasna s tim ministrovom objavom ( priopćenjem).
Kao član Vijeća, podnio sam službeni prigovor upravo zbog toga. Statut jasno propisuje da je udruga izvanstranačka i nepolitička organizacija te precizno određuje tko ima pravo predstavljati udrugu i na koji se način rješavaju sporovi ili moguće povrede statuta.
U ovom slučaju, prema navodima iz prigovora, “Vijeće” je javno prozvalo predsjednika udruge bez provođenja postupka pred Sudom časti i bez odluke Skupštine. Time je, tvrdi se, prekoračilo svoje ovlasti i uvelo udrugu u politički sukob.
Posebno zabrinjava navod o mogućem sukobu interesa jer je osoba o kojoj se u prosvjedu govori – ministar obrane – prema tim tvrdnjama sudjelovala u izradi samog priopćenja.
Istodobno, pojedini branitelji koji brane ministra u javnosti nastupaju u ime udruge, iako prema statutu nisu njezini članovi niti imaju pravo javno govoriti u njezino ime. Time se dodatno otvara pitanje transparentnosti i zakonitosti takvih istupa.
Dakle, Stjepan Šerić iako predsjednik udruge ima pravo iznositi svoje privatno mišljenja a tako i ustavno zajamčeno pravo, prosvjedovati, u ovom slučaju, iz svojih osobnih saznanja na istupe jednog branitelja, a u ovom slučaju ministra obrane, koji u zadnje dvije godine često iznosi hvalospjeve iz svog “ratnog puta”. To nije samo moral čin, nego i zakonska obveza svakoga građana Republike Hrvatske, a DORH ima obvezu sva saznanja, pa makar i putem društvenih mreža, procesuirati, što u ovom slučaju ne izgleda da DORH radi svoj posao.
Zašto je šutnja problem
U središtu cijele priče nalazi se pitanje koje mnogi postavljaju:
Ako je sve jasno i ako nema nikakvih spornih činjenica – zašto se jednostavno ne odgovori?
Zašto se ministar ne sastane sa Stjepanom Šerićem?
Zašto se dokumenti ne stave na stol?
Zašto se ne razjasni ono što je sporno?
U demokratskom društvu istina se ne brani šutnjom, nego činjenicama. A šutnja, koliko god ponekad bila politički praktična, često govori više od riječi.
Važno je pritom naglasiti da ni sam Šerić ne osporava činjenicu da je Anušić bio branitelj niti da je sudjelovao u obrani Antunovca, što je potvrđeno i u knjizi “Antunovac 1991.”.
Spor se, dakle, ne vodi oko sudjelovanja u ratu, nego oko točnih datuma i načina na koji je to sudjelovanje kasnije predstavljeno u javnosti.
Branitelji između istine i politike
Cijela rasprava s vremenom sve više poprima političke konture. Dio branitelja bliskih ministru pokušava priču svesti na napad na heroja i maloljetnog branitelja, dok drugi upozoravaju da se time izbjegava odgovor na konkretna pitanja.
Mediji i nepotpuna priča
U međuvremenu su pojedini mediji prenijeli samo dio priopćenja udruge – onaj u kojem se organizacija ograđuje od Šerića.
Drugi dio, u kojem se osporava zakonitost i statutarna utemeljenost tog priopćenja, uglavnom nije objavljen.
Zbog toga se postavlja novo pitanje:
Je li javnost dobila potpunu informaciju ili samo dio priče?
Čovjek u šatoru
Dok se na internetu vode rasprave, a institucije šute, jedan čovjek i dalje provodi dane i noći u malom šatoru nasuprot zgrade Sabora.
Bez političkih govornica.
Bez kamera velikih televizija.
Bez institucionalne podrške.
Samo s uvjerenjem da istina mora biti izgovorena.
Hoće li ta istina potvrditi njegove tvrdnje ili ih opovrgnuti – pokazat će vrijeme. No jedno je sigurno: pitanja su postavljena.
A kada se pitanja jednom postave, prije ili kasnije – odgovori moraju doći.
