„Prve žrtve Jedinice – Pakrac je gorio, Daruvar stenjao, Lipik krvario – a mi smo znali da nema natrag“

Intervju s Ivicom Jurencem, tadašnjim zapovjednikom IV. voda (kolokvijalno „koprivničkog“ ili „podravskog“) PJP „Omege“ Bjelovar

Pobunjeni Srbi 19. kolovoza 1991. pokrenuli su koordinirane napade na Pakrac, Lipik i Daruvar – gradove koji su već mjesecima živjeli u sjeni barikada, provokacija i prvih žrtava.
U ranim jutarnjim satima 19. kolovoza krenuo je napad: Daruvar je granatiran, Pakrac napadnut pješački i minobacačima, Lipik razaran – pogođen je čak i Dječji dom pun djece. Ipak, zahvaljujući hrabrosti policajaca, dragovoljaca i Specijalne policije, gradovi su obranjeni ili barem privremeno sačuvani.

O tim prvim danima – o neizvjesnosti, strahu i odlučnosti – razgovarali smo s Ivicom Jurencem, tadašnjim zapovjednikom IV. voda PJP „Omege“ PU Bjelovar, dragovoljcem, akterom i svjedokom događaja koji su zauvijek obilježili Zapadnu Slavoniju.

U intervjuu Jurenec donosi svoja sjećanja: o tajnim noćnim akcijama i hvatanju pobunjenika, o ulasku u Pakrac kroz kišu metaka i granata, o dramatičnim borbama za brdo Kalvariju i Papuk, ali i o napetostima unutar samih postrojbi koje su tada bile na granici izdržljivosti.

PDN: Gospodine Jurenec, 19. kolovoza 1991. krenuli su koordinirani napadi na Pakrac, Lipik i Daruvar. Kako se sjećate tih dana i kakva je bila situacija na terenu?

Ivica Jurenec: To su bili prvi pravi, veliki udari. Još od ožujka 1991. i puča u pakračkoj policijskoj postaji – prvog oružanog sukoba u kojem smo sudjelovali kao Jedinica (između ostalih i dva odjeljenja iz Koprivnice te po jedno iz Križevaca i Đurđevca), dok smo još bili u fazi okupljanja, a ne stalnog sastava – osjećala se velika i stalna napetost. Imali smo već u srpnju prve žrtve, provokacije, barikade, zasjede, napade… U kolovozu su se srpske obitelji povlačile iz Pakraca, a nestao je i dr. Ivan Šreter. Slutili smo da se nešto sprema, ali ritam angažmana bio je takav da nismo ni stigli previše razmišljati o tome. I onda je 19. kolovoza počelo – Daruvar granatiran, Pakrac napadnut svim raspoloživim sredstvima, Lipik pogođen…

PDN: Gdje se u tom trenutku nalazio vaš vod i koje su bile vaše prve zadaće?

Ivica Jurenec: Od 16. do 18. kolovoza, odmah po povratku s Banovine (Prekopa kod Gline), bili smo raspoređeni u obrani Grubišnog Polja pod neposrednim zapovjedništvom zapovjednika Druge satnije Joze Trogrlića. Ali nije to bila statična obrana – radili smo i akcije po cijelom području, od okolice Grubišnog Polja preko Daruvara do Pakraca. Doslovno smo glumili veće snage stalnom mobilnošću, pa i mijenjanjem pozivnih znakova. Tih dana imali smo i jednu specijalnu zadaću: noću smo ušli u Pakrac, preuzeli uhićene srpske odmetnike i odveli ih u Bjelovar. Putem smo uhvatili još nekoliko onih koji su nas pratili. To je bila operacija na rubu živaca – bez posebne pripreme i plana, samo rizična i štura zapovijed, osobno vozilo, tri kombija, minimalno ljudstva, mrkli mrak i teren koji uglavnom nije bio pod našim nadzorom, a mogao je biti pun zasjeda.

PDN: Kada ste se izravno uključili u borbe za Pakrac?

Ivica Jurenec: Na sam dan napada, 19. kolovoza, izravno iz akcije kod Grubišnog Polja na širem području Velike Barne, spajamo se s ostatkom Jedinice i idemo prema Pakracu pod zapovjedništvom prvog zapovjednika Jedinice, Miralema Alečkovića iz Hlebina. Tamo su hrvatske snage branile samo zgradu Policijske postaje. Bila je to prava bitka – ulazimo u grad noću iz pravca Badljevine, uz oružani sukob preko Krndije, Majura i Prekopakre, zajedno s Antiterorističkom jedinicom Lučko koja je ulazila iz drugog pravca. Sljedeća dva dana vodili smo najteže borbe do tada – pješačke i minobacačke – deblokirali Pakrac i oslobađali ga korak po korak, gdje god i kad god je trebalo.

PDN: Koji vam se trenutak posebno urezao u sjećanje?

Ivica Jurenec: Borbe za brdo Kalvariju. Dva puta smo s ATJ Lučko jurišali uzbrdo, u jednom sunčanom i jako vrućem kolovoškom danu. Kad je izgledalo da ćemo možda i treći put, grubo smo se šalili: „Ni Isus nije više od jednom, a kamoli tri puta, išao na Kalvariju.“ Prvi put išli smo uz gubitke policijske jedinice Mosor iz Zagreba, drugi put silovitije i tada smo ga uspjeli osvojiti. S Kalvarije se kontroliralo cijelo područje – Pakrački vinogradi, Kusonje, Brusnik, Kraguj, Japaga, Šeovica… ali to je bilo i mjesto gdje su se prvi put pojavili zrakoplovi JNA, otvoreno prijeteći. Osjetiš nemoć kad ti iznad glave u brišućem letu protutnje njihovi „jastrebovi“, a ti imaš samo pušku, dok je u zraku, navodno, bio i naš helikopter MUP-a s ranjenicima.

PDN: Spomenuli ste i unutarnje napetosti u postrojbi. Što se dogodilo?

Ivica Jurenec: Nakon više tjedana neprekidnih borbi i žrtava, došlo je do sukoba između pripadnika Jedinice i čelništva Policijske uprave. Nama je obećan odmor, ali ga Bjelovar nije htio odobriti. Došlo je do svojevrsne pobune – cijela Jedinica se povukla, osim našeg voda. Mi smo ostali uz zapovjednika, ali smo na kraju i mi otišli za ostatkom Jedinice, da bismo u Bjelovaru rekli što mislimo. Nedugo zatim načelnik PU Bjelovar smijenjen je. To pokazuje koliko je situacija bila napeta – borili smo se s neprijateljem, ali i unutar vlastitog sustava, koji još uvijek nije prepoznavao nedostatnost ozbiljnijih snaga i sredstava, skrajno ozbiljne prijetnje, velike potrebe, ali i već tada očitu psihofizičku iscrpljenost i gubitke jedine učinkovite mobilne operativne postrojbe na tom području, koja je tih mjeseci, osim gubitaka u borbi, trpjela i veliku fluktuaciju kadra na svim razinama.

PDN: Koliko su dugo trajale borbe za Pakrac i Lipik?

Ivica Jurenec: Do početka rujna stalno smo bili na terenu – Pakrac, Robna kuća, „Konstruktor“, Projektni biro, Vladikin dvor, bolnica… Radili smo ispomoć na najtežim točkama, rušili mostove da spriječimo prodor tenkova iz Okučana, tukli minobacačima i ručnim raketnim bacačima. Bilo je i ranjenih – nekoliko mojih ljudi stradalo je kod DIK-a Papuk, koji smo zauzimali tri puta u jednom danu i postavljali sve jače dragovoljačke i pričuvne snage u obranu, no one su se pod paljbom povlačile. Ali izdržali smo. Kasnije su slijedile još teže i krvavije borbe, uz nekoliko deblokada Pakraca (u jednoj od njih 27. rujna 1991. poginuo je pripadnik voda Dražen Baniček iz Borovljana, a teško ranjen Tihomir Ruk iz Bakovčica). Borbe su trajale sve do Sarajevskog primirja 1992., a oslobođenje je došlo tek u „Bljesku“ 1995. Tada „Omege“ djeluju s novljanske strane – iz Gornjih Krički preko Kovačevca do ceste Pakrac–Okučani – dok SJP PU koprivničko-križevačke „Ban“ djeluje s novogradiške strane od Cerničke Šagovine, dijelom padinama Psunja preko Dobre Vode i Lipove kose do Ivanovca, a dijelom preko Mašićke Šagovine, Širinaca, Čaprginaca i Trnakovca do Ivanovca.

PDN: Kada se danas prisjetite tih dana, što vam prvo pada na pamet?

Ivica Jurenec: Najviše me boli što se pokušava umanjiti ili iskriviti istina. Nije isto bilo držati stražu u selu kod Koprivnice mom ocu i ići u Pakrac pod granate i kišu metaka. Dragovoljci su bili samo oni koji su tada krenuli – znalo se točno tko je išao. Ne želim nikome umanjiti doprinos, ali istina se mora čuvati i sačuvati, bez obzira na formalne statuse. Jer ako se ona izbriše, onda je uzalud i žrtva koju smo podnijeli i krv koju smo prolili.