Prvi redovi i jači laktovi: Kako smo dopustili da nam uzmu mjesto

Odlučio sam ne odlaziti na obilježavanja obljetnica. Poklonim se svojim suborcima, odem na groblje ili u tišini kod kuće, ali na službene komemoracije više ne idem. Razgovarao sam s prijateljima i mnogi se slažu sa mnom. Međutim, pitam se jesmo li u pravu? Možda griješimo.

Ono što me smeta, i što mnoge od nas odvraća, jest činjenica tko se gura u prve redove na tim događanjima. Ljudi koji nikad nisu bili blizu tih mjesta i događaja odjednom zauzimaju najistaknutija mjesta, kao da imaju pravo pred svima ostalima. Nije to samo stvar ega, već nešto puno dublje – nepoštovanje prema onima koji su stvarno bili tamo, koji su proživjeli te trenutke, i koji su izgubili prijatelje i suborce. Gledam te slike i pitam se: "Što on tu radi? Pa njega nije bilo ni blizu."

Ne mogu se oteti dojmu da je tu sve postalo jedna velika samopromocija. Oni s jačim laktovima guraju se naprijed, dok mi koji smo stvarno bili u tim akcijama ostajemo po strani, ili još gore, odlučujemo ne dolaziti jer ne želimo sudjelovati u tom cirkusu. I onda se ljutimo na njih, ali prava je istina da smo krivi mi – krivi smo jer nismo tu. Prepustili smo taj prostor onima koji ne zaslužuju biti u prvom planu, umjesto da budemo prisutni i da im damo do znanja tko stvarno zaslužuje tu počast.

Možda bih trebao prestati izbjegavati te obljetnice i vratiti se. Ne zbog sebe, nego zbog onih koji su poginuli, zbog mojih suboraca. Svakog dana nas je sve manje, i možda baš moj dolazak može pomoći da se vrati pravo značenje tim događajima – odavanje počasti onima koji su dali svoje živote za ovu zemlju.

Za političare nemam što reći. Njihov dolazak je ionako samo prilika za prikupljanje političkih bodova. Oni će uvijek biti tu, u prvom redu, bez obzira na to imaju li ikakvu vezu s tim događajima. Ali, ne smijemo im prepustiti sve. Ne smijemo dopustiti da se obljetnice pretvore u pozornicu za one koji nisu bili ni blizu tih trenutaka. Trebali bismo biti tamo, svi mi koji smo proživjeli te događaje, kako bismo očuvali istinu i dostojanstvo onih koji su se borili i koji su izgubili živote.

Možda sam pogriješio što sam prestao dolaziti. Možda bih trebao prestati gledati sa strane i vratiti se, ne zbog sebe, nego zbog njih. Možda stvarno griješim. 

Svake godine organiziram obljetnicu pogibije Podravskih vitezova Ivice Kolara i Pere Juriša, proslavu obliježevanja Dana domovinske zahvalnosti, Dan pobjede, Dan hrvatskih branitelja i VRO Oluja. Kroz redovan rad udruge obavljam puno toga i nastojim održati sjećanje na važne datume i žrtve koje su pale za našu slobodu. Ne guram se u prvi plan, ne koristim "laktove" da bih zauzeo istaknuto mjesto. Međutim, svjestan sam da će, ako ja stanem u prvi red, netko drugi morati stati iza mene.

Za neke stvari kriv sam sam. Znam da sam mogao više puta stati naprijed, ali to nije moj stil. Ipak, ne mogu ignorirati činjenicu da, ako ne budem prisutan, netko tko nema isto iskustvo ili povezanost s događajima možda će zauzeti mjesto koje ne zaslužuje. Nastojim zadržati ravnotežu – odati počast i istovremeno dati prostor drugima.