RAČAN JE KLEKNUO NA BLEIBURGU, ALI NJEGOVI NASLJEDNICI PONIŠTILI SU PROCES NACIONALNOG IZMIRENJA I VRATILI NAS U 1946. GODINU

"Ovdje smo, odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku. Današnja Hrvatska osuđuje svaki zločin upravo zato što je građena na temeljima demokracije antifašizma, odlučnog odbacivanja svakog ekstremizma u ime kojeg su činjeni zločini svake politike, svakog totalitarizma - lijevog i desnog, crvenog ili crnog. Nesreća Bleiburga i Križnog puta velika je. Trebamo je pamtiti kao opomenu. Bleiburg je opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smiju ponoviti. Stoga upravo ovdje želim još jedanput ponoviti kako je važno poštivati ljudska prava, ljudske živote, i ustrajati u razumijevanju, toleranciji i miru".

(Vidi: "Račan kleknuo na Bleiburgu", Večernji list, Zagreb, 15. 5. 2002. https://www.vecernji.hr/vijesti/racan-kleknuo-na-bleiburgu-716340)

 Riječi su ovo što ih je premijer Republike Hrvatske i lider SDP-a, Ivica Račan, izgovorio uoči Spomendana žrtvama Bleiburga i Križnog puta, u svibnju 2002. godine - u svoje ime i u ime koalicije koja je tada bila na vlasti u Hrvatskoj (a u kojoj su osim SDP-a bili i HSLS, HSS, HNS, IDS, LS). Uz to što je položio vijenac u spomen žrtvama, on je pred spomenikom kleknuo, izražavajući tako simbolično pijetet i poštovanje prema ubijenima i njihovim potomcima koji su u golemoj većini bili kršćani-katolici i Hrvati.

 Na Bleiburškom polju, tog su dana premijera Račana dočekali predstavnici Počasnog bleiburškog voda - Ilija Abramović i Antun Paus, koji su mu u razgovoru spomenuli kako im je dugogodišnja želja da Republika Hrvatska pomogne u otkupu dva do tri hektara zemljišta na mjestu gdje se nalazi spomenik i gdje se održavaju komemoracije. I on je obećao kako će to biti jedna od tema skorašnjeg razgovora s austrijskim premijerom u Beču.

 Ova gesta nespornog lidera ljevice, bila je prvi korak u pokušaju da se pređe "rubikon" i premosti jaz između "nas" i "njih", nastojanje da se konačno pokaže dobra volja za uvažavanjem svake žrtve i započne proces kulture sjećanja, čime bi se jednom zauvijek prekinuo koloplet besmislenih ideoloških sukobljavanja i licitiranja brojem žrtava.

 No, umjesto da se nastavilo s nacionalnim pomirenjem na tragu onoga što su učinili Ivica Račan, Zdravko Tomac i njihov krug istomišljenika, mi smo se u posljednjih 20-ak godina vratili na stare staze - u rovove svojih djedova i očeva, otkuda gledamo jedni druge "preko nišana".

 Zašto?

 Zbog čega nastavljamo s licitiranjem brojem žrtava Jasenovca, Bleiburga i drugih stratišta i kako to da se nismo u stanju odmaknuti od politiziranja i ideologiziranja svega, pa i povijesti? Kad ćemo jednom shvatiti da se istina o prošlosti ne utvrđuje u sjedištima političkih stranaka, građanskih udruga i pokreta, pa ni u uredima Vlade i predsjednika države i da se povijest mora prepustiti znanstvenicima i institucijama koje će na temelju činjenica, neovisno o bilo kakvim utjecajima istraživati i donositi sud o tomu što se sve događalo u vremenu koje je iza nas, pa i tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata?

 Postoje univerzalna, civilizacijska načela kojih se moramo držati ako mislimo postati uljuđeno društvo. Svaka žrtva zaslužuje pijetet, ima pravo na grob i sjećanje - i to ne ovisi o tomu je li za života pripadala ovoj ili onoj naciji, vjeri, rasi, ideologiji. Svako svrstavanje žrtava na ovu ili onu "stranu", u jedan ili drugi "tabor", a pogotovu njihovo korištenje u politikantske svrhe s nakanom daljnjih ideoloških obračuna, nečasno je i nedostojno civiliziranih ljudi.

 I to se jednako odnosi na "lijeve", "desne", one koji sebe svrstavaju u "centar" ili nisu politički opredjeljeni. Onog trenutka kad čovjek završi svoj životni put, on više nije neprijatelj, neistomišljenik, pripadnik poražene ili pobjedničke vojske, on je pokojnik s pravom na grob i dostojno obilježje. Žrtva je žrtva, zločinac je zločinac. Ne postoji zločin koji se može opravdati, niti se smije bilo kojoj žrtvi uskratiti pravo na sjećanje.

 

Zlatko Pinter/PDN