„Raskomadani ostaci braniteljskih tijela, plamen i dim sukljali su iz vozila i automobila“ – dan kada je Novska gorjela
Tog dana, u pomoć obrani Novske stigla je Jedinica za posebne namjene MUP-a iz Kutine. Postrojba je nakon dolaska u grad pregrupirana te je čekala zapovijed za bojnu uporabu...
Današnji dan, 4. listopada 1991. godine, ostat će zapamćen kao jedan od najtragičnijih u novijoj povijesti Novske. Toga dana, na samo središte grada, nešto poslije podneva, nekoliko trenutaka poslije odsviranog prestanka zračne opasnosti, baš kada su ljudi napuštali svoja skloništa uslijedio je nenadani napad agresorskih zrakoplova…
Tog dana, u pomoć obrani Novske stigla je Jedinica za posebne namjene MUP-a iz Kutine. Postrojba je nakon dolaska u grad pregrupirana te je čekala zapovijed za bojnu uporabu. Istovremeno trajao je sastanak zapovjedništva obrane grada u zgradi Sekretarijata za narodnu obranu. Situacija u gradu nije bila nimalo jednostavna, neprijatelj je sve snažnije napadao iz pravca Okučana, a stanovnici Novske krenuli su napuštati svoje domove. Ipak niti to nije dalo naslutiti da će se Novska za nekoliko trenutaka naći u plamenu.
Oko podneva grad su napala i raketirala dva zrakoplova JNA. Jedan zrakoplov pogodio je i zgradu Sekretarijata za narodnu obranu. Zračni napad nije preživjelo deset osoba. Poginuli su pripadnici 62. samostalnog bataljuna Zvonimir Crnojević, Vladimir Idžojtić, Antun Jakovljević Ilija Kaurin, Miroslav Kolar i Mijo Perković, pripadnik 56. samostalnog bataljuna Dragan Odak te pripadnik Narodne zaštite Filip Kozić. Također poginuo je i Milan Hećimović, pripadnik 311. prometne bojne koji je u grad tog dana dovezao pukovnika Ivana Tonkovića iz Glavnog stožera. Stradala je i građanka Milka Bokun. Deseci ljudi bili su ranjeni. Za vrijeme napada u zgradi općine trajao je sastanak Izvršnog vijeća Skupštine općine Novska. Jedan od sudionika opisao je potresne prizore koje je zatekao po izlasku iz zgrade:
U dvorištu Sekretarijata za narodnu obranu i zapovjedništva 62. samostalne bojne Zbora narodne garde strava i užas. U šoku i nevjerici nijemo smo zurili u prizor koji se naprosto nije mogao opisati, raskomadani ostaci braniteljskih tijela, plamen i dim sukljali su iz vozila i automobila parkiranih u dvorištu, municija u zapaljenim automobilima i dalje je eksplodirala u određenim kraćim intervalima, kao da netko puca iz pištolja. Iz jednih od dvaju garaža čulo se zapomaganje, na podu garaže, u lokvi krvi ležao je pripadnik Vojne policije Mijo Perković. U tim trenucima još je bio pri svijesti držeći se za trbuh, odmah zatim pritrčalo je nekoliko branitelja, među kojima je bio i Branko Orešić, njegov zapovjednik s bolničkim nosilima, tako da su ga ubrzo uspjeli odnijeti u novljansku ambulantu. Mijo je bio jedan od zadnjih ranjenih koji je bio upravo prenesen do ambulante, druge su već odnijeli lili odvozili. Poslije toga, istog dana kasno popodne čuli smo da Mijo nije uspio preživjeti i da je preminuo u vožnji do bolnice u Zagrebu.
Postoje pretpostavke kako je napad na grad uzrokovala dojava „pete kolone“ kako su u grad stigle nove hrvatske snage. Idućeg dana stanje u Novskoj bilo je jedna od tema na sastanku kod predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana. Na njemu je Anton Tus, načelnik Glavnog stožera, iznio mišljenje kako je Novska postala najugroženiji dio zapadnoslavonskog ratišta. Bez dvojbe JNA je pokušavala zauzeti Novsku kako bi joj se otvorio pravac napada prema Lipiku i Pakracu. Egzodus pučanstva iz općine Novska, koji je počeo u rujnu, nakon ovog napada dobio je još jači intenzitet.
