‘RAZBOJNIČKA SRBIJA JE ZASLUŽILA DA JE BOMBARDIRAJU!’ Šok intervju: ‘Jezera su nam bila puna albanske djece’
Najnoviji intervju šefa predsjednika nekada najjače srpske oporbene stranke Srpski pokret obnove Vuka Draškovića, potresao je je sve one koji su pogledali njegov najnoviji intervju, prenosi Dnevno.hr.
Povod Kurira da ugosti ovog političara bila je obljetnica NATO napad na Srbiju koji se dogodio 24. ožujka 1999. godine, no čini se kako veliki dio tamošnjih stanovnika, uključujući i voditelje – nikako nisu bili spremni čuti sve ono što je Drašković izgovorio.
Rekao sve što Srbija ne želi čuti
U želji da se emisija svede na supatnju i sjećanje na žrtve NATO bombardiranja, voditeljski dvojac je gosta u nekoliko navrata pokušao vratiti u željeni kolosjek, ali to im nije prošlo za rukom. Vuk Drašković je, jasno, izrazio žaljenje za izgubljenim životima, no inzistirao je na tome da je Srbija apsolutni krivac za sve što joj se dogodilo i nikako nije želio prešutjeti o svim zločinima koje je ova zemlja počinila uoči napada:
“Priča o 24. ožujku je duboko nečasna ako se ne kaže što je bilo prije. Samo u BiH i Hrvatskoj ubijeno je 150.000 ljudi, više od 2,5 milijuna je raseljeno i protjerano. Samo u Sarajevu, s okolnih brda, od srpskih granata, a opsada je trajala duže od tri godine, najduža u povijesti ratovanja, ubijeno je više od 10.000 civila, a među njima 1.600 djece”, bez okolišanja je voditeljima i svim gledateljima sasuo neugodnu istinu u lice.
“Čiji su tenkovi išli na Vukovar?”
O tome se, kazao je, po Srbiji uopće ne priča već se ta zemlja uporno stavlja u poziciju žrtve a zapravo, je potpuno obratno. Upravo zbog “Miloševićeve Srbije”, brojne su obitelji iz susjednih zemalja zavijene u crno.
“Čiji su to tenkovi išli na Vukovar? Čija je vojska bombardirala Dubrovnik? Iz Vukovara smo gledali strašne scene. Ovako kako izgleda nesretni Bahmut, tako je izgledao Vukovar. To se apsolutno ne smije odvajati od 24. ožujka. Jer ako se odvoji, ispada da je jedna divna, slobodarska, demokratska zemlja koja se zove Srbija iznenada, bez ikakvog povoda i razloga, bombardirana od NATO saveza.”
Drašković je podsjetio o tome kako je vijeće sigurnosti UN-a poslalo 1998l godine tri upozoravajuće rezolucije i nije bilo nikakvog veta.
“Srbija je, Miloševićeva, ne moja, opomenuta da se ponaša kao razbojnička država i zahtijeva se da se prekine užasan teror nad kosovskim Albancima, i prijetilo se primjenom poglavlja 7. UN-a kad je dozvoljena međunarodna upotreba sile protiv takvih država. O tome danas nitko ne progovara niti jednu jedinu riječ.”
Jezera i rijeke pune albanskih civila
Ispričao je i kako je Srbiji ponuđena sjajna rezolucije po kojoj bi Kosovo ostajalo tvrdo u sastavu države Srbije, ostala bi vojska, policija, suverenitet, svi organi vlasti, a zauzvrat je trebalo samo prekinuti teror nad Albancima, vratiti protjerane, Albancima dati suštinsku autonomiju, i pustiti da NATO privremeno uđe na Kosovo kako bi razoružali OVK, bande, srpske i albanske, i naprave red.
“Naravno, Srbija je to odbila. Ne bi bilo NATO bombardiranja, Kosovo bi danas bilo u Srbiji i Srbija u EU da je Milošević to prihvatio. To je bio strateški cilj Slobodana Miloševića. On je želio bombe, on je izazvao bombardiranje. Svaka NATO bomba i raketa imala je punjenje Miloševićeve politike. Nije bila želja NATO-a da bombardira Srbiju, nego da se prekine teror, humanitarna katastrofa. Zašto se o tome ne priča? 800.000 je protjerano, ubijeno, jezera i rijeke bile su nam pune albanskih civila, žena i djece. Zatrpavali su ih i na poligonima policije u Beogradu, mi o tome ne pričamo, a ako o tome ne pričamo, ne liječimo sebe. Od razbojničkog poretka koji je skrivio bombardiranje. Sramota je da sve ove godine nismo rekli istinu o tome.”
