Razgovor s Mladenom Pavkovićem koji ne odustaje od borbe za ljude koji su bili prvi kad je trebalo

Mladen Pavković je novinar i publicist, ali i predsjednik UHBDR91. Često se javlja u medijima, poglavito oko braniteljskih i domoljubnih tema. Autor je brojnih knjiga, dokumentarnih filmova, izložbi. Na udaru je lijevih i desnih jer prenosi istinu, a to najviše boli. Sve to izrazilo se i na njegovu zdravlju, ali ni to ga ne sprečava da ide dalje.

Mnogi s pravom kažu da ga nema trebalo bi ga izmisliti.

Razgovarali smo s njim, pretežno oko braniteljske tematike.

Kakva je trenutačna situacija s hrvatskim braniteljima? – pitamo Pavkovića.

Ako ćemo se malo našaliti –jako dobra- rekao je sa smiješkom. Evo, vidite, „svi“ protestiraju, nisu zadovoljni, od prosvjetara, radnika do policajaca, ali u tu „priču“ jednostavno se ne uključuju oni koji su stvarali hrvatsku državu. Njima je izgleda – dobro. Većina braniteljskih udruga najviše je angažirana oko paljenje svijeća. Treba i to, ali zar nisu baš branitelji najpozvaniji da svaki dan prozivaju one koji trebaju progoniti srpske i druge ratne zločince, koji trebaju galamiti zašto još do danas nije isplaćena ratna odšteta, zbog čega su oni koje ni metak nije okrznuo još uvijek samo „broj“, zašto svakodnevno umire tako veliki broj ljudi koji su stvarali državu, a i zašto i tko je kriv što je dosad izvršilo suicid najmanje 3500 hrvatskih branitelja? Također bi branitelji trebali vriskati zbog čega još uvijek ne znamo ni točan broj djece poginule u Domovinskome ratu, ili zašto  u njihovim gradovima i mjestima  ulice i trgovi ne nose imena po onim najzaslužnijima, koji su bili, kako ja često kažem i pišem, prvi kad  je trebalo? I ne samo to: zašto branitelji, ali ni njihove udruge gotovo se i ne javljaju zbog čega oni koji su dali krv za Domovinu i bili spremni za nju umrijeti danas su na margini od općina, županija, veleposlanstava pa do najviših državnih političkih funkcija? Izbrisani smo i marginalizirani kao kad more odnese na obali slova od pijeska. Evo, sada neki žele da se ukine i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje zahvaljujući generalu i ministru Tomi Medvedu obavlja svoje zadaće kako treba, ali još uvijek to nažalost nije dovoljno, jer su se tijekom proteklih godina nakupili problemi, osobito u vrijeme jadnog Freda Matića, „borca protiv tenkova“, kakvi će se teško popraviti u narednih 50 godina. Taj Matić često tvrdi da je u Vukovaru „skidao“ srpske tenkove, i ubijao okupatore, a potom da je „svaki čas“ u Srbiji, gdje nema nikakvih problema, gdje ga dočekuju kao dragog gosta!?

Što je ostalo od najdužeg protesta branitelja, od onog famoznog šatora ispred Ministarstva branitelja...?

Ostalo je spomen obilježje na heroinu Domovinskog rata Nevenku Topalušić. Naime, tamo gdje je bio šator, tamo je danas to obilježje. Vođa tog protesta Klemm priprema se za zatvor, a ostali su o tome utihnuli. Oni protiv koje se protestiralo danas su na još boljim političkim i drugim funkcijama, a ono što je ipak najvažnije, i najžalosnije, i dalje su „ugledni i cijenjeni građani“. A većina branitelja je i dalje „krpa za prašinu“.

Malo se zna da se danas više službeno ne govori o poginulim, već o stradalima u Domovinskome ratu. Zašto?

Ako pogledate popis onih koji su dali živote za Hrvatsku onda ćete uočiti da na svakom od njih pored poginulih na bojištu, ima i niz imena onih koji su bili u Hrvatskoj vojsci ili policiji, ali su poginuli na neke druge načine, recimo u prometnim nesrećama...Ili su se nakon povratka s ratišta  „za Domovinu“ – ubili! Ne možete sve njih staviti u popis poginulih, bolje je napisati – stradali. Vjerojatno i otuda tako veliki broj stradalih u Domovinskome ratu. Većina onih koji podižu spomen obilježje uopće ne pišu imena poginulih, jer ni sami ne znaju tko je poginuo u borbi, a tko „doma“. 

- Prvi ste se založili da se prigodom obljetnica iz Domovinskoga rata čitaju imena poginulih, odnosno stradalih...U Vukovaru, kao što se i sami više putra napisali, to još uvijek nije slučaj, iako su objavili broj poginulih u ovome gradu

- Pa, ako imaju popis kao što kažu – zašto ga ne čitaju? A riječ je o više od 2700 imena, koje je prikupio gvardijan iz crkve s

Sv. Filipa i Jakova. Razlog tome vjerojatno leži u činjenici da su na tom popis svi, i žrtve i njihovi progonitelji, tj. Hrvati i Srbi. Sramotno je da pored svih hrvatskih državnih institucija popis stradalih iz Domovinskog rata rade pojedinci, umjesto za to osposobljeni i dobro plaćeni kadrovi.

- Pa, dobro, imamo li mi uopće pravih, osposobljenih povjesničara?

- Imamo, ali oni su nažalost na margini. U prvom planu su razni klasići, goldsteini, jakovine, markovine..., sve mutni tipovi kojima najbolje ide tumačenje hrvatske povijesti od doba Matije Gupca. Neki su se od njih ugurali ili se guraju u HAZU ili  Družbu „Braće hrvatskog zmaja“. Čim potegnu šapu ka suvremenoj povijesti tu se izgube ili rade po zadatku. Za neke od njih stječe se dojam da su na plaći Srbije ili Republike Srpske.

- Nego, kakve po vama imaju pogodnosti hrvatski branitelji, osobito oboljeli od najtežih bolesti?

- Otkako je došao u Ministarstvo hrvatskih branitelja ministar Medved taj se dio tek počeo „odmatati“. Jednom riječju, kad oboli netko tko nije imao sreću biti ni ranjen u Domovinskome ratu – jao ga se njemu. Ne govore istinu kad pričaju da branitelji imaju prednost, a još manje pogodnost. Imaju, da se malo našalim, prednost za put prema – groblju. S druge strane, članovi njihovih obitelji, kad obole ne mogu računati na ništa, osim na pomoć liječnika i dragog Boga. Većina onih koji nisu poginuli ili bili teže ranjeni u ratu, „osuđeni“ su na lagano „umiranje“ u miru!

- A zbog čega se Udruge proizašle iz Domovinskog rata ne ujedine? Ima ih pre, pre više!

- To je stvar politike. Njima odgovara, lijevima i desnima, što veći broj Udruga, jer tada lakše mogu vladati. No, od tolikog broja udruga vrlo je mali broj na državnim, općinskim i županijskim „jaslama“. Nitko ne pita, zbog čega se ne ujedine recimo stradalničke udruge? Imamo HVIDR-u, pa 100-postotne invalide, pa Udrugu stradalih roditelja, djece, itd. Eto, imamo i udrugu hrvatskih generala, ali relativno je malo onih koji žele biti njezini članovi, jer se pretvorila u političku organizaciju. Još je gore što se ti generali, osim nekolicine, uopće ne pojavljuju  na skupovima gdje nema generala. Kao, oni su generali!  Ma, nemoj! Ne znam jel znate, al u policiji, zahvaljujući Karamarku, navodno ima oko 600 „generala“ iz Domovinskoga rata! 

- Ne može se reći da država ne pomaže  hrvatske branitelje...

 – One koji imaju status invalida itekako se pomaže, kao i članove obitelji poginulih i nestalih. No, imate i takvih slučajeva ili primjera: ministarstvo im dodjeli stan, a oni ga prodaju, pa kupe neku manju kuću na selu ili gradu. Sve po zakonu! Ali, nakon toga, nakon nekoliko godina, opet dolaze i kažu da teško žive, u gotovo nemogućim uvjetima. Tu se ne radi o svima već o pojedincima. Stoga bi barem udruge proistekle iz Domovinskoga rata trebale imati točan popis tko je sve dosad što dobio od države, općine ili županije! Ne može se jedne te iste stalno pomagati, a druge ostavljati  po strani. I živi branitelji, koje ni metak nije okrznuo,  trebaju i hoće živjeti, kao i njihove obitelji.

Približavaju se izbori, prvo za predsjednika države. Ne vidimo da su se branitelji nešto „jako“ uključili u neku od ovih kampanja...Zašto?

. Pa, prije svega vjerojatno iz razloga jer vide da ništa ne mogu promijeniti. Glasovali ovako ili onako uvijek će pobijediti „njihov“ kandidat. A da branitelji i njihove obitelji izađu na izbore slika bi bila potpuno drugačija. Ljudi poput Milanovića jedino bi mogli biti predsjednici „kućnih savjeta“. A ovako, i tu imaju svoju šansu.

- A kako gledate na hrvatske povjesničare?

-  Pretežno kao na „prepisivače“, kao što su uvijek bili. Malo koga od njih zanima suvremena povijest već bi „svi“ i dalje pisali i objavljivali o Matiji Gupcu ili Nikoli Šubiću Zrinskom. No, baš na takvim temama, na kojima su prepisivali jedan od drugoga, neki su kao „znanstvenici“ dogurali i do HAZU! Sve u svemu, jad i bijeda.

Razgovarao i snimio: Milan Pišković