Referendum nije provokacija. On je ogledalo Zagreba

Sugestija Marka Perkovića Thompsona da bi se zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević mogao mirno ukloniti putem referenduma, za mnoge je odmah odbačena kao provokacija, politički folklor ili loše režiran teatar. Takva reakcija je brza, ali pogrešna. Referendum nije poziv na kaos; on je najkonzervativniji demokratski instrument koji postoji. A u današnjem Zagrebu ideja da bi se mogao okupiti dovoljan broj građana za takav potez nije ni ekstreman ni marginalan. Ona je, naprotiv, vrlo realna.

 

Tomašević danas vodi grad koji se sve više osjeća otuđenim od samoga sebe. Njegov mandat ne počiva na širokom građanskom konsenzusu, nego na uskoj i jasno profiliranoj ideološkoj infrastrukturi: mrežama aktivista, nevladinim organizacijama i progresivnim biračkim jezgramima koncentriranim u specifičnim urbanim i akademskim krugovima. To nije upravljanje gradom – to je administracija svjetonazora. Posljedice su vidljive: slabo vodstvo, kronična neodlučnost i stalni, gotovo pedagoški ton moralne nadmoći koje kompetenciju zamjenjuje ispravnim stavom.

 

Za veliki dio građana – radnike, obitelji, branitelje, male poduzetnike, kulturne konzervativce, ali i umjerene liberale – taj model sve više djeluje zastarjelo. Ne kao socijalizam u ekonomskom smislu, nego kao povratak njegovim najlošijim političkim refleksima: moralna superiornost bez stvarne odgovornosti. Zagreb pod Tomaševićem sve više nalikuje gradu kojim upravljaju odbori, slogani i uvezene ideološke matrice – zelene fantazije obnove, apstraktni globalizam i migracijski narativi odvojeni od lokalnih kapaciteta – umjesto grada kojim se upravlja pragmatično, svjesno njegove složenosti i europske stvarnosti.

 

U tom kontekstu, referendum o uklanjanju gradonačelnika nije radikalan čin. On je korektiv. Mogao bi okupirati iznenađujuće široku i heterogenu koaliciju: ljude koji se ne slažu gotovo ni u čemu, osim u jednom – da grad skreće s puta, da je vodstvo slabo i da je Zagreb dobio aktivista tamo gdje mu je bio potreban izvršni lider.

 

No upravo tu dolazimo do dubljeg i neugodnijeg pitanja.

 

Što dolazi nakon toga?

 

Ukloniti vlast uvijek je lakše nego je zamijeniti. Prosvjed je jednostavniji od konstrukcija. A Thompson – bez obzira na to kako ga tko doživljava – nije odgovor na drugu fazu. On je kulturni fenomen, simbol i katalizator emocija, ali ne i institucionalni arhitekt. Može mobilizirati nezadovoljstvo, ali ne može upravljati metropolom od gotovo milijun stanovnika. Ako bi referendum uspio bez postojanja jasne, vjerodostojne i ujedinjene alternative, Zagreb bi se lako mogao naći u političkom vakuumu.

 

Tu se ogoljuje stvarni problem hrvatskog, ali posebno zagrebačkog političkog prostora.

 

Zagrebu ne treba još jedno ideološko zrcalo Tomaševića – bilo ono nacionalistički, populistički ili reakcionarno. Potrebna mu je figura nalik Ivi Rinčić: netko tko može razbiti plemenske linije, odbaciti i ostatke komunističke kulture i nametnuti progresivne dogme, te artikulirati građansku, etičku i kompetentnu alternativu ukorijenjenu u lokalnoj stvarnosti.

 

Privlačnost Rinčićkina političkog profila u Rijeci leži upravo u onome što Zagrebu danas nedostaje: moralna jasnoća bez histerije, pluralizam bez kukavičluka i hrabrost da se jasno kaže kako država – ili grad – nema što diktirati kulturu, ukus ili identitet svojih građana. Riječ je o postideološkom stavu koji pogađa srž problema: ljudi su umorni od kulturnih ratova, ali još umorniji od upravljanja u kojem se moralna intencija stalno zamjenjuje za administrativnu sposobnost.

 

Zagreb treba vodstvo koje razumije infrastrukturu prije ideologije, demografiju prije slogana i društvenu koheziju prije uvoznih teorija. Treba gradonačelnika koji zna govoriti konzervativcima bez demoniziranja liberala i liberalima bez ismijavanja tradicije. Nekoga tko upravlja, a ne poučava.

 

Referendum protiv Tomaševića, ako do njega dođe, neće biti revolucija. Bit će signal – građanski pristanak na odbacivanje upravljanja isključivo ideologijom. No ako taj signal ne bude praćen pojavom ozbiljnog, vjerodostojnog i jedinstvenog lidera, ostat će još jedno poglavlje u dugoj hrvatskoj povijesti rušenja bez izgradnje.

 

Pitanje nije:  Mmože li Tomašević biti uklonjen.

Pitanje je: Je li Zagreb spreman prerasti i njega – i politiku koja ga je stvorila.

** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**