ROBERT JE PREŽIVIO POKOLJ! Detaljno prepričao masakr policajaca u Borovu Selu: ‘Ubojice su bile životinje’

Robert Bosak uspješan je i vrlo obrazovan Vinkovčanin koji živi u Zagrebu i pokušava koliko-toliko sretno proživjeti život. A koja je cijena života, najbolje znaju oni pred čijim su očima pobijeni njihovi sunarodnjaci, vršnjaci, prijatelji… Robert je jedan od policajaca koji je preživio pakao tog 2. svibnja 1991. u Borovu Selu, kada je mučki pobijeno i izmasakrirano 12 njegovih kolega.

‘Najbolje bi bilo sve zaboraviti, ali ja to ne želim’

“Nije dobro živjeti na temeljima tuge i ogorčenosti”, započeo je svoju priču Bosak, “ali ja to jednostavno ponekad namjerno prizivam. Zašto? Najbolje bi bilo sve zaboraviti, ali ja ne želim zaboraviti. Ne želim, jer je tek onda smrt dvanaestorice iz Borova Sela bila uzaludna. Ionako im ništa ne ide u prilog, počevši od toga da sam do sada bio na tri svjedočenja za ratni zločin i na sva tri sam naprasito zaustavljen kad sam rekao da sam ondje vidio Stanimirovića. Treba li što dodati? Osim toga, naša država u silnoj želji za pravnim funkcioniranjem prkosi vlastitom narodu i podsmjehuje se svojim žrtvama podižući spomenike srpskim vojnicima. Možete li zamisliti da se bostonskim bombašima digne spomenik u srcu Bostona? Ne možete, ali vidite, u Hrvatskoj je to moguće. Na taj način izravno se klanjamo zločincima i minoriziramo naše žrtve. Zato ja ne želim zaboraviti te dečke, pa ni po cijenu vlastite, doživotne tuge koju ni moji najbliži ponekad ne mogu shvatiti.”

Događaji u Borovu Selu ispričani su na puno načina, no sve dosad ostali su popriličan misterij. U dječjim udžbenicima zauzimaju sramotno malo mjesta, svake se godine taj tragični događaj prigodno i obilježi, ali ostaju mnoge nedorečenosti, detalji i okolnosti.

‘Ranjene su policajce klali i ubijali sjekirama’

“Počeo sam raditi kao policajac u Vukovaru, ali sam završio i specijalnu obuku u Zagrebu. Toga sam dana došao po plaću i samostalno se priključio akciji spašavanja dvojice ranjenih i zarobljenih policajaca. Njih trojica su, naime, bili u redovitoj ophodnji i završili su u Borovu Selu. Jedan je uspio pobjeći, a druga dvojica su zarobljena. Da se razumijemo, oteti i raniti policajce na službenoj dužnosti u to vrijeme i pod tim okolnostima teroristički je čin, pa ja počinitelje masakra u Borovu Selu nazivam teroristima. Naravno, Zagreb se digao na noge i akcija je brzinski organizirana. Došao sam, dakle, s kolegom Barišićem sat vremena prije u osobnom automobilu s kojeg smo skinuli tablice. Možda nas je i to spasilo. Također, bitno je znati da 95 posto policajaca nikad nije opalilo metak i da zapravo nismo bili spremni. U 9 i 30 Bošnjak, zapovjednik koji je i sam tada poginuo, izdao je zapovijed po kojoj se trebalo ući s čak 150 policajaca, i to istovremeno s vinkovačkog i daljskog ulaza, s tim da je jednu ekipu predvodio Josip Reihl-Kir. Već su tada stvari krenule po zlu, jer je Kir jednostavno procijenio da je preopasno i povukao svoje ljude. Kako je to mogao već tada znati? Smatram da je imao informaciju, drugačije to ne mogu objasniti. Ipak, želim naglasiti da mu je nekolicina njegovih ljudi otkazala poslušnost i krenula u akciju, ali nisu mogli dalje jer je u međuvremenu došlo do pucnjave. Šest policajaca s vinkovačke strane već je zauzelo položaj, tom je prilikom jedan i ranjen. Preostali naši policajci ušli su kilometar i pol prije centra. Pucalo se po autobusu u kojem su odmah poginula trojica policajaca, a ostali su ranjavani onako u bijegu i pokušaju da se obrane od pucnjave. A onda je počeo masakr… Najmučniji dio priče o događaju u Borovu Selu… Naši su dečki ležali posvuda, izranjavani, nepokretni. Prilazili su im jednom po jednom i klali ih, kopali im oči i rezali jezike. Pamtim Vučića koji je ranjen ležao na cesti i molio nas da mu ne prilazimo pomoći. Bio je iskusniji, znao je da teroristi samo čekaju da mu dođemo pomoći pa da nas pobiju. Vučić je odlučnim glasom inzistirao da mu ne prilazimo. A onda mu je prišao jedan od njih i hladnokrvno pucao u njega… Malo tko zna za Vučića i kakakv je heroj bio. Malo tko zna i da je jedan od policajaca ležao ranjene noge, sve dok mu nisu prišla dvojica. Jedan ga je primio za jednu, a drugi za drugu ruku.  Tad je došao treći sa sjekirom i zabio mu je posred šljema. Sve je trajalo dvadesetak minuta. Dvanaest mučki ubijenih policajaca, svi redom iz Vinkovaca i okolice…”

‘Borovo Selo iznjedrilo je heroje, ali su mnogi još anonimni’

Iako Robert nerado priča o sebi, saznajemo da je tada s Barišićem zarobio Slavka Arbutinu kojega su uredno predali na daljnju obradu. Na pitanje je li bilo želje za osvetom, Robert nam je rekao:

“Imali smo zarobljenika u rukama, ali ne. Bili smo bijesni, ali nije nam palo na pamet učiniti ono što su oni učinili našim dečkima. Za takvo što moraš biti životinja. Napominjem da su ljudi koji su ubijali i mučili policajce običan šljam, uvoz iz Srbije, plaćenici. Ali sve uvijek nekako dođe na svoje. Čuli ste za masakr koji je u Srbiji počinio jedan njihov bivši vojnik koji je ratovao u Borovu Selu. Mislim da nijedan čovjek koji je takvo što činio drugom čovjeku ne može više normalno živjeti. Dođe to na naplatu, kad-tad. Ja se ipak radije sjećam velikih ljudi, heroja. Spomenut ću doktora Karlića koji je pristao doći na jedno takvo poprište i koji je nadljudskom snagom pokušavao spasiti naše momke. I spasio ih je, dosta. Čak i one teške slučajeve od kojih bi mnogi odustali. Tog su doktora tada htjeli zaklati. Ne zaboravljam ni Martina Matkovića koji nas je spasio svojim izvrsnim pregovaračkim sposobnostima s JNA, koja se u Borovu selu pojavila oko 13 sati. Da nije bilo njega, tko zna, moglo je i gore završiti. Ma imamo mnoge velike ljude, samo se za njih slabo zna”, zaključio je na kraju Robert Bosak.