S bolesnom curicom već četiri dana spavaju u autu: Trebamo samo kontejner i mali tuš...

NE TRAŽE MNOGO Obitelj se ne želi odvajati, ali ne žele napuštati niti svoju grudu u Gredi. Obećali su im obnovu kuće, pa žele ostati blizu nje dok traje

Mala nas anđeoska lica Tee (5) i Gabrijela (6) gledaju kroz zamagljena automobilska stakla, kasna je večer, vrijeme da djeca idu na spavanje.

Ovo dvoje prekrasnih mališana obitelji Cerovski iz Grede pored Siska, sa svojim roditeljima, Miroslavom i Slađanom, već četvrtu noć zaredom spavaju u hladnom automobilu, a djeci je jedino veselje, i svima njima luksuz, kad malo unutra upale grijanje pa promrzle dječje ručice opet veselo zaigraju, crtajući po prozoru auta. Tea, djevojčica nestvarnih plavih kovrča, ima teški bronhitis i više nema dom. Na krovu njihove obiteljske kuće je krater, zidovi su popucali, nekadašnji dom više nije mjesto za život, i sve što ova obitelj želi jest kontejner u dvorištu, u kojem bi mogli spavati, a istodobno ne odlaziti sa svoje grude u Gredi.

- Nitko nam nije dolazio, samo ljudi velika srca, ali ne i netko iz države, organizirano, da nam postave kontejner, što god da ima, i nekakvo grijanje, ako Bog da i kakav mali tuš, da se možemo oprati. Nismo danima... Da, možemo u vojarnu, gdje je organiziran smještaj, ali ne želimo napuštati dvorište, bojimo se provala, bojimo se novih potresa i razdvajanja, život nije više ni približno ono što smo nekad imali - kažu nam kroz otvoreni prozor automobila Slađana i Miroslav.

Boje se i okupati se u kući 

Mali Gabrijel prepričava kako uđu ponekad u kuću, da nisu stalno vani, sjednu i za stol nešto na brzinu pojesti, a onda opet “zagrmi” pa svi trče van... Boji se, dječje nam iskreno priznaje, baš kao i njegova sestrica, za koju ovo nipošto nisu uvjeti za život. Nisu ni za najjače, a kamoli za bolesno dijete. Miroslav i Slađana su na rubu živaca, ona je i lakše ozlijeđena pri padu tijekom potresa, trebalo bi i doktoru otići, ali kud će sad, kamo... Pola joj je života, kaže nam, skratio trenutak velikog udara potresa, dok je bila u kući, a djeca u malo udaljenijem vrtiću.

- Teško mi je opisati vam taj osjećaj, dok gubite tlo pod nogama, padate, rušite se, a na pameti su vam samo djeca, koju ne vidite. Užasno je bilo, cijela sam se tresla, i tako nekako ipak uspjela sjesti u auto i odvesti se do vrtića. Ponovno sam se rodila kad sam vidjela da su živi i zdravi - priča Slađana. Kad se obitelj nekako ponovno okupila, suočila se s činjenicom da njihova kuća više nije za život. Pao je mrak, došla je noć, a k njima u Gredu nitko nije svratio nudeći novi krov nad glavom. Djeca su zaspala u autu, Miroslav i Slađana nisu, eto, ni četvrtu noć zaredom.

Kamo idu te silne kamp-prikolice i kontejneri koje gledamo svakodnevno? Završavaju li kod ljudi kojima trebaju? Zašto ih država nema za ovakve situacije? To su dva najveća pitanja koja si ovih dana postavljaju mještani sela poput Grede, mnogih drugih u okolici Petrinje i Gline, Siska.

Javile im se žene iz Njemačke 

Svi ti zaboravljeni i sami sebi prepušteni ljudi žele samo jedno - neku takvu kućicu u svome dvorištu, da žive u njoj dok traje obnova. To je sve što želi i obitelj Cerovski, a čini se da će im se želja, nakon što smo njihovu priču uživo pustili na Facebooku, i ostvariti.

- Javile su mi se dvije naše žene iz Njemačke, spremne su tamo prikupiti pomoć za obnovu naše kuće. Javljaju se i ljudi s kamp-kućicama, mnogi - kaže Miroslav. Neki nude novu kuhinju, čovjek iz Zadra im je već poslao novi bojler i perilicu rublja, uništene u potresu.

U Njemačkoj smo pronašli Ivanu Kotanidis i Mirelu Šegavac, mlade poduzetnice rodom iz Vinkovaca, koje će donirati, i od drugih mladih poduzetnica u Njemačkoj podrijetlom s ovih prostora prikupiti novac za obnovu doma obitelji Cerovski.

- Akcija je pokrenuta, novac će biti uplaćivan direktno građevinskim tvrtkama s kojima sklopimo ugovor o obnovi njihove, ali još jedne kuće stradale u potresu. Sve će biti spremno već kroz tjedan dana, kad planiramo doći i upoznati obitelj te s građevinskom tvrtkom obići njihovu kuću - rekle su nam školske kolegice iz Vinkovaca, danas uspješne poduzetnice u Njemačkoj.

U dvorište obitelji Cerovski ušli smo s kamerom gotovo pa slučajno, i njihovu priču prikazali, no što je s desecima drugih takvih priča, u selima na samo sat, sat i pol vožnje od Zagreba, u koja nitko još nije, niti će ući?! U selima u kojima su ljudi mnogo jači od potresa.

Zaboravljena mrtva sela 

Uska cesta, blato, mrkla je noć, putujemo dalje kroz zabačena sela Sisačko-moslavačke županije kojima je država davno rekla “laku noć”, a potres im zabio zadnji čavao u lijes. Majski Trtnik kraj Gline gotovo da je na kraj svijeta. Kraj svijeta u odnosu na lagodan život kakav poznajemo, i tek sad priznajemo. Kuća od kuće udaljena stotine metara, u njima živih duša odavno nema, pristigla struja upalila je tek poneku žarulju - svjetlo na kraju tunela, ali i svjetlo koje sad obasjava bolne pukotine od potresa, urušene zidove i krovove. Već s grčem u želucu, zamišljamo kako je li je tek u ovome mraku, Bogu iza nogu, doživjeti teški potres... Baš tu, na kraju svega, žive Stevo i Mira Vilić, i prvo što nam kazuju jest - da su sretni.

- Znate zbog čega? Jer se cijela Hrvatska ujedinila da nam pomogne, i nije bitno tko se kako zove i koje je vjere. Eto to nas je učinilo sad sretnima - kažu ovi ljudi, koji žive od 1200 kuna Stevine mjesečne mirovine.

'Bogat je tko malo treba'

U njihovu blatnjavom dvorištu otvarano prtljažnik auta, prepun odjeće i hrane, higijenskih potrepština, nudimo im da uzmu što god trebaju. A onda nevjerojatan odgovor ljudi koji žive s “crkavicom”:

- Ništa ne trebamo, sve imamo, što ćemo uzimati... - odgovaraju nam ovi mali ljudi velike duše, koji doista pokazuju da nije bogat onaj koji mnogo ima nego onaj tko malo treba. Otkad im je potres oštetio kuću u toj mjeri da je nesigurna, spavaju u potleušici bez vrata u svom dvorištu, gdje inače stoji traktor i borave njihove svinje. U staroj bačvi lože vatru pored ležaja, a ležaj je na propuhu, jer prostorija nema vrata, teško je i zamisliti kako je ondje zaspati.

- A kako ćemo i zaspati kad nas roktanje svinja stalno budi! - još su nas i nasmijali Vilići. Zašto ne idu u organizirani smještaj, pitamo ih, a Stevo spremno odgovara kako je u toj kući rođen, odrastao i ostario.

- Da moram sada dalje, srce bi mi puknulo od tuge, baš kao što je kuća puknula od potresa - odgovara starac koji iz svog sela nikad otišao nije. Naradile su se njegove ruke teških poslova, nagledao se Stevo gladnih godina, pa će i iz ovoga nekako, kaže optimistično. Sreća mu je, eto, ponavlja, što je, pa makar i u ovoj nevolji, konačno postalo nebitno je li netko Hrvat ili Srbin, musliman ili nešto drugo.

I ako ode, srce će puknuti 

Ajde, kad smo već navalili da nešto iz auta i uzme, uzet će jednu ceradu, a gospođa Mira novi šal. Žensko je, smije se, neće nešto takvo odbiti, voli novi komadić odjeće, skromno kažu ljudi kojima, kad plate režije, ostane najviše 500-600 kuna za život. Imaju prasce, pa se uspijevaju prehraniti, nešto je i vrta iza kuće.

Nedostaje im još samo, zaključuju, društva, ljudi, malo tople ljudske riječi koja će prikratiti dan ovdje, i ovaj mrak, mračniji nego igdje.

Ni k njima, osim nekoliko dobrih ljudi koji su nosili nešto pomoći, nitko organizirano još nije došao, a i oni bi najradije htjeli imati kakvu kamp-kućicu u dvorištu pa da ovdje, u svojemu Majskom Trtniku, mogu mirnije spavati.

- Eto, tu da nam je, ima mjesta. To bi bio raj... - kažu nam dobri Vilići na ispraćaju iz svoga mračnog dvorišta, iz kojeg se put šume čuje samo njihov pas, i roktanje svinja, pucketanje vatre u trošnoj garaži koja im je sad jedini dom.