SABINA GLASOVAC – MLADA „LAVICA“ SDP-a S IZRAŽENIM SELEKTIVNIM PAMĆENJEM

Ako je vjerovati portalima koji joj se dive zbog savršene linije, lijepog izgleda i besprijekornog i decentnog styling-a, nova politička vedeta SDP-a, takoreći „lavica“ (kako bi se to u političkom žargonu mogli reći) plijeni pozornost široke javnosti – dakako, u najvećoj mjeri one „progresivističke“ (što će reći lijevo-liberalne), jer su joj (barem prema onomu što javno iznosi) shvaćanja, svjetonazor i pogled na svijet potpuno usklađeni s onim što se pod ovim pojmom podrazumijeva.

No, mi koji političku pozornicu ne shvaćamo kao manekensku pistu, niti političarke promatramo kao kandidatkinje na izboru za miss zagrebačke špice, ostajemo uglavnom gluhi, slijepi i nijemi na svekoliki šarm što nam ga Sabina i njoj slične dame neštedimice prosipaju posredstvom medija i po logici stvari skloni smo „esktenzivnom“ tumačenju politike – kao ozbiljnoj djelatnosti koja bi (barem na teoretskoj razini) morala biti u funkciji općeg dobra.

Ja ću – ma kako to nekima izgledalo bizarno – zanemariti sve te okolnosti i progovoriti koju riječ o Sabini Glasovac kao političarki, javnoj osobi, bez osvrta na njezine evidentne uspjehe kad je u pitanju poziranje na zagrebačkoj špici. Ostalo ću prepustiti medijima koji se bave tom dimenzijom „fenomena Glasovac“.

Iskreno, već sam se bio pomalo uplašio kako gospođe „Pipl Mast As Tras“, Željka Proleterka, Aleksandra Kolarić i Milanka Opačić u skoro vrijeme neće dobiti dostojne zamjene u partijskom aparatu (a samim time i u Saboru), a kulminacija tog straha uslijedila je nakon što su Kolarićka i Opačićka (što milo što silom) zalupile vrata na Iblerovom trgu i postale (nakon tolikih godina vrijednog rada i teške „revolucionarne borbe“  u Partiji) disidentice.

No, na sreću, pojavila se dostojna zamjena u liku spomenute Sabine Glasovac. Ova gospođa ili gospođica (ne da mi se surfati kako bih utvrdio bračni status dotične), na najboljem je putu da svojom osebujnom političkom pojavom, pa i žestokom retorikom najvećim dijelom popuni prostor što ga je zauzimao spomenuti kvartet.

Ako se zateknete sa Sabinom pred kamerama – ili u eteru radija, sasvim svejedno – budite sigurni da se napričati nećete. Dotična upada u riječ, nadvikuje se, prekida sugovornike i voditelje, jednom riječju izražava zavidan stupanj ostrašćenosti, pa u neku ruku i nedostatka opće kulture i kućnog odgoja – što često prelazi u verbalnu tiradu. Naravno, taj makijavelistički pristup u kojemu se (po starom „revolucionarnom“ receptu) svaka bitka mora dobiti neovisno o sredstvima koja će se primijeniti, uobičajen je u političkom djelovanju naših neokomunista (koji su po potrebi „antifašisti“, „liberali“, „socijaldemokrati“ – a u isto vrijeme i „domoljubi“, ovisno o situaciji i okolnostima). „Revolucionarna“ praksa djece komunizma nije se promijenila ni za „jotu“ od 1945. godine do danas, samo se bitke vode drugačijim sredstvima i pod egidom „borbe za ljudska prava i demokraciju“.

Jutros slušam na Hrvatskom radiju emisiju uživo (Poligraf – politički grafikon) i kao i obično, Sabina verbalno terorizira nazočne u studiju (u kompletu s voditeljicom koja na taj primitivizam ne reagira). Ona, dakako, sad, u ovoj situaciji, iz petnih žila podržava sve sindikate u Hrvatskoj koji traže povećanje plaća, proziva Vladu za „socijalnu neosjetljivost“, protestira, grmi, dijeli lekcije...baražna vatra iz usta mlade „proleterke“ teče li teče, kraja tomu nema. U pauzama između dva monologa „zaskače“ sugovornike s kojima se ne slaže, dobacuje, prekida ih usred rečenice, viče i sikće (ako treba) i tako to traje u nedogled, do kraja emisije.

Nju se zaustaviti (bilo kakvim parlamentarnim metodama i civiliziranim sredstvima) ne može. Ne pomažu ni argumenti, poput onoga što ih je iznio gospodin iz HDZ-a (koji je u spomenuto emisiji bio na „drugoj“ strani), koji ju je podsjetio na činjenicu kako je u vrijeme vladavine SDP-a i premijera Zorana Milanovića bila pomoćnica ministra znanosti, obrazovanja i športa (Željka Jovanovića). I tada, u to vrijeme vladavine djece komunizma, prosvjetarima su plaće smanjene za 3%, ukinuta im je naknada putnih troškova, ukinuti su regres i božićnica.

Sabina je, nažalost, „zaboravila“ te „detalje“, ili smatra da i nisu bogzna kako bitni.

Danas, kad se te plaće (koliko-toliko) povećavaju i kad Vlada bitku bije kako bi održala stabilnost državnih financija (jer državni budžet nije vreća bez dna), ona i društvo iz SDP-a su time nezadovoljni!? Idu žestoko, đonom protiv onih koji su na tom planu napravili evidentni pomak i najviše bi im odgovarao kolaps sustava (za kojega već poodavno tvrde kako je na izdisaju).

Naravno, svi mi znamo kako bi plaće liječnicima, medicinskim sestrama, učiteljima, nastavnicima, profesorima, policajcima, vatrogascima, željezničarima, komunalcima, pa i radnicima u tvornicama morale biti veće. Ne zaboravimo ni umirovljenike s najnižim primanjima, one koji su u domeni socijalne skrbi – pogotovu ranjive skupine invalida; treba li i njima povećati prihode? Naravno, svi spomenuti zaslužuju život dostojan čovjeka, svaki građanin u Hrvatskoj to zaslužuje – ali, može li to naš državni proračun podnijeti?

Može li se zadržati stabilnost financijskog sustava kojega je genijalni ministar financija Zdravko Marić sa suradnicima teškom mukom doveo u red, ako krenu pritisci sa svih strana?

Dakako, Sabinu, Marasa, Bernardića i njihovu škvadru taj aspekt objektivnih okolnosti ne zanima. To im nije u fokusu. Oni su sad izuzetno „socijalno osjetljivi“, za razliku od razdoblja kad su vladali – i to je uvijek tako dok su u oporbi. Kad „zajašu“ na vlast, onda slijedi kuknjava o „kosturima iz romara“, „teškom naslijeđu kojega im je ostavio HDZ“ itd., itd. „Dobar izgovor puno novaca vrijedi“ – kaže jedna izreka.

No, ne zaboravimo jedno: u žiži njihovih nastojanja danas je urušavanje sustava nakon čega bi se oni pojavili kao „spasitelji“. A kako su „spašavali“ Hrvatsku, jako smo dobro vidjeli u dosadašnjih 8 godina vladavine SDP-a i partnera.

Enormno zaduživanje zemlje, urušavanje ekonomije i gospodarstva, totalni pad kreditnog rejtinga, drastično srozavanje kupovne moći stanovništva, kresanje mirovina, plaća, dodataka, socijalnih davanja (čak i najugroženijim skupinama u društvu) – to su bile mjere naših „socijaldemokrata“ i rezultati njihove devastacije države u svakom smislu i svakom pogledu.

Da ne spominjemo njihovu pogubnu politiku koja je dovela do oštre polarizacije u društvu (pod parolom: „Mi ili oni“), sramotnog odnosa prema braniteljima – pa i obiteljima poginulih, udovicama, invalidima Domovinskog rata, ali i prema državi i povijesnoj istini. Njihova destrukcija kojom se bave od 1990. godine do danas ima jedan vrlo prepoznatljiv kontinuitet: jedino oni i samo oni su pošteni, časni, pametni, sposobni, napredni, oni najbolje znaju što Hrvatskoj treba i kako se njome mora upravljati. Samo djeca komunizma su „antifašisti“ – a svi drugi „fašisti“ (ili barem „kolaboracionisti“). Hrvatska je po njima puna „ustaša“, „katolibana“, „klerofašista“, oni koji su ginuli za Hrvatsku su „privilegičari“ (koji poput parazita crpe ovo društvo), „teroristi“...

Danas im je kandidat za predsjednika Republike Hrvatske Zoran Milanović nestašni dečec, fajter bez premca, pozer i trgovac maglom koji se u svojih 4 godine mandata kao premijer ponašao poput slona u staklarskoj radnji i uz svu nesposobnost i nepromišljenost pokazao zavidan stupanj bahatosti i neosjetljivosti prema građanima, pred kamerama ismijavao funkciju predsjednika države (i tvrdio kako se „nikad neće kandidirati za tu dužnost“), usput izgubio 5-6 izbora (više ni ne znam točno koliko), na kraju morao napustiti i čelno mjesto u stranci, a što se lupetanja tiče zacijelo zaslužio počasno mjesto u Guinnessovoj knjizi rekorda (ne znam postoji li ta kategorija kod njih).

I sve to prolazi kod naših neokomunista koji ojačani kvaziliberalima i anarhistima jurišaju na čelno mjesto države u kojoj „ništa ne valja“.

Sabina Glasovac i partijski aparatčici slični njoj zasigurno imaju svijetlu budućnost u svojoj stranci i čekaju ih povlaštena mjesta u budućim „slagalicama“ lista za izbore. Za to se uostalom bore, nogama i rukama (i naročito jezikom), ne birajući sredstva.

Što se Hrvatske tiče, ona je njima zadnja briga.

Oni su ovu državu ionako prihvatili zato što su morali, a ne stoga što im je do nje stalo.

 

Zlatko Pinter

** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stavove redakcije Portala Dnevnih Novosti