Sabor kao poprište rasprave o zločinima i šutnji o poratnim stradanjima

U utorak, 20. svibnja 2025. godine, sabornica Hrvatskoga sabora postala je prostor za snažnu, potresnu i povijesno važnu raspravu o Bleiburškoj tragediji i zločinima nad hrvatskim narodom nakon završetka Drugoga svjetskog rata. U sklopu slobodnih govora, saborski su zastupnici iznijeli niz povijesnih činjenica i osobnih refleksija, otvoreno prozivajući strukture koje su desetljećima prikrivale istinu o poslijeratnim likvidacijama, masovnim grobištima i Križnim putovima.

Zastupnik dr. sc. Josip Jurčević istaknuo je kako ove godine Hrvatska obilježava 80. obljetnicu Bleiburške tragedije, koju je opisao kao najveću tragediju u hrvatskoj povijesti, gledano i po brojnosti žrtava i po dubini moralne traume. “Riječ je o zločinu golemih razmjera koji je bio jedna od najvećih čuvanih tajni komunističke Jugoslavije. Nažalost, ni samostalna Hrvatska nije se u punoj mjeri suočila s ovom istinom,” naglasio je Jurčević.

Posebno oštro reagirao je na izjavu zastupnika Milorada Pupovca, koji je rekao kako je “povlačenje vojske koja je surađivala s nacistima produžilo rat i dovelo do dodatnih civilnih stradanja”. Jurčević je uzvratio kako je “krajnje skandalozno i nemoralno da o ratnim i poratnim zločinima govori čovjek koji je odrastao u jugokomunističkom duhu, a za kojeg postoje opravdane sumnje da je bio uključen u ratne zločine tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku.”

U raspravu se uključio i zastupnik Ivica Kukavica, naglašavajući kako je “uspon Jugoslavenske narodne armije označavao početak osvete, a ne oslobođenja.” Osvrnuo se i na osobna iskustva s lokacija poput Macelja i tenkovskih rovova uz autocestu kod Maribora, gdje je pronađeno 1179 ljudskih ostataka. “Zagreb je, slikovito rečeno, podignut na kostima nevinih žrtava. Pozivam sve zastupnike da obiđu ta mjesta, ne samo radi protokola, nego s poštovanjem prema žrtvama,” rekao je Kukavica.

U svom izlaganju povukao je i povijesnu paralelu: “Ako bi danas ruska vojska ušla u Kijev – bi li to bilo oslobođenje ili okupacija? Vrijeme je da jasno osudimo masovne likvidacije i ubojstva, bez obzira tko ih je počinio. To je jedina istina.”

Jurčević je dodatno upozorio na razmjere zločina pozivajući se na britanske obavještajne podatke: “U kaotičnom povlačenju prema austrijskoj granici bilo je oko pola milijuna hrvatskih civila i 200.000 vojnika. Samo manji dio uspio je prijeći granicu – ostali su zarobljeni i likvidirani na tlu tadašnje Jugoslavije.”

Govoreći o prikrivanju istine, istaknuo je tragičan slučaj žene koja je bila pravosudno osuđena na smrt jer je javno govorila o masovnim grobnicama, te dodao: “Do danas, u Sloveniji je evidentirano više od 620 masovnih grobnica, u Hrvatskoj više od 850, u Srbiji oko 200, a desetci i desetci su otkriveni i na Kosovu, u Makedoniji, Crnoj Gori, pa čak i dijelovima Grčke i Rumunjske.”

Posebno je naglasio kako se brojkama manipuliralo godinama: “Nitko nije ozbiljno dopustio sustavno istraživanje – ni komunistički režim, ni kasnije demokratske vlasti. A upravo broj i lokacija grobišta svjedoče o razmjerima tragedije.”

Povijest još bez katarze

Rasprava u Saboru jasno je pokazala da Hrvatska još uvijek nije dosegla povijesnu katarzu. I dok su jedni zastupnici zahtijevali poštovanje prema žrtvama i povijesnu istinu, drugi su se držali ideoloških okvira u kojima se još uvijek brani ili relativizira poratna represija. Ključno pitanje koje je ostalo visjeti u zraku jest: Može li Hrvatska konačno otvoriti sve arhive, priznati sve žrtve i prestati birati koje tragedije zaslužuju komemoraciju, a koje zaborav?