Selak opisao kako su prije 30 godina MiG-ovima pobjegli iz JNA

Legendarni umirovljeni vojni pilot Ivan Selak prije 30 je godina s Ivicom Mandićem preletio iz Srbije u Hrvatsku s dva MiG-a tadašnje JNA. Hrvatska vojska je tako dobila još dva borbena aviona, a Selak se danas na Facebooku prisjetio tog događaja.

Njegovu objavu prenosimo u cijelosti:

“-30 godina.

Što je 30 godina ?

U životu čovjeka to je pola života. U životu svemira ništa, beznačajno. A već je 30 prošlo, ne mogu vjerovati jer mi se čini da je jučer bilo. A bilo je i dogodilo se. Kad zažmirim sjedim na travi okrenut stajanci punoj aviona. Onih koji danas lete je osam. Leđima poluokrenut od mene i dva metra dalje sjedi moj pajdo Ivica. Njegov pogled je usmjeren na šumicu i skloništa za avione desno od piste. Ne gledamo se, ali sve znamo. Napokon se ukazala prilika da se zajedno nađemo na nebu. To jutro već sam napravio jedan let. U paru s pokojnim kolegom Nikolom Kostov odradismo uvježbavanje za Dan zrakoplovstva (tadašnjeg vazduhoplovstva, da budem precizan) koji će biti za 6 dana. Sjećam se kao da je bilo prije pola sata, ubacih u te manevre i malo zanimljivosti.

U okomitom penjanju na punom forsažu radim poluvaljak i nastavljam s punom petljom za izlazak u suprotan kurs od kolege. Njegova strana piste jedna, moja druga. Mimoilazimo se brzinama oko 1000 km/h, poprilično blizu, nikad prije to nismo radili, ali s Koletom vrhunskim pilotom nema problema, a onda oštri zaokret na maloj visini, ja opet poluvaljak da mu dođem u poredak. Odradismo kao da smo to vježbali danima prije, a bilo je prvi put.

Nakon slijetanja priprema za letenje za taj dan, brifiramo meteo, jer mi smo bili u zraku, nije potrebno izviđanje. Letim u drugoj smjeni, Ivica u prvoj, bezvezna ruta po Srbiji u kojoj pratim mlađeg pilota, eto onako da negdje slučajno kako mi to kažemo “ne zabaulja”- čitaj ne zaluta.

I tada nastupa trenutak koji se čeka mjesecima. Kolega, osmi pilot u prvoj smjeni otpada, ne osjeća se ok, zabrana od doktora. Traži se zamjena, nema nas puno, a mene svi znaju kao “grebatora” kada je letenje u pitanju (sve ostalo me ne zanima, grebanje za položaje, promaknuća, ostale prizemne stvari nikada me nisu zanimale).

I upadam u prvu smjenu. Ivicu sam samo pogledao, čak ni ne sjedimo blizu. Po planu on je u prvom paru pratilac, a ja u četvrtom paru također. Razmak u polijetanju parova 5 min.

Sjedimo na livadi iznad. Ja kao nešto čačkam po kacigi, nezainteresiran za zbivanja oko nas, gledam stajanku, čačkam kacigu i onako tiho, ali da me čuje gotovo ne otvarajući usta:

– “ ‘Oćemo li” ???

Ma nije prošlo dvije sekunde

– “ ‘Oćemo”.

– “Si izračunao gorivo”??

– “Bit će do… negdje”.

“Budi na kanalu tornja, krećemo kad sigurno poletim i kad javim uvučeno, neutralno konus, vidi svoje gorivo i javi da li si u redu s gorivom, onako kao – drugi u redu”.

– “Može”.

– “Daj malo razvuci svoje polijetanje, pune mi gorivo na zadnja dva, dok pregledaju, dok mi pregledamo, ubrzat ću i ovog svog”.

– “ Dogovoreno”.

Odlazimo na avione, gledam kako toče gorivo, obilazim kao avion i prije mehaničara, cisterna odlazi, prva grupa pokreće. Stojim pored aviona, govorim kolegi kojeg pratim neka krene ranije jer ionako sve kasni pa da se cijeli plan za taj dan izvrši. Što će jadan, mlad je, ulazi u kabinu svog aviona, a ja gledam kako prvi par rula ispred nas. Nikakav palac gore Ivici nego sjedam u kabinu i gledam kako plamen i urlik forsaža iz prva dva u polijetanju razbija tišinu aerodroma. Druga dva pokreću, gledam sat, kvragu točni su. Taksiraju i 5 min iza prvog polijeću. Treći par pokreće, uskoro taksiraju, ja kolegi dajem znak rukom da pokreće. I dok agregat za pokretanje dolazi do mene treći dvojac polijeće. Dobro je, skratili su minutu. Čim mi je agregat priključen, ne provjeravajući napon, uključujem sve što treba u roku od “keks”.

Nemoj me sada iznevjeriti, okretaji rastu, počinje i temperatura, pritisci ulja, hidro, osnovna, busterna, okretaji prelaze točku nakon koje se više ne smanjuju. Ma to te ja pitam. Jedinica, dvojka, ma ko po knjizi, mičite taj agregat, avion je sad “svoj”. I moj naravno. Uključujem sve ostalo, a ni ne provjeravam je’l to sve i radi. Iskreno “jebe mi se”, samo neka motor brunda, a on je besprijekoran. Zatvaram kabinu, mehaničar nije ni maknuo stepenice, a ja palac gore kolegi i pokazujem rukom da traži dozvolu za voženje i javljam:

– “Drugi kod dva sedmog spreman”

– “U redu drugi, čujem te za 5”

– “Također petica”

– “Toranj dva sedmom voženje za par”

– “Slobodno voženje, staza…QFE…QNH…

Na pisti smo. Samo još dvije stvari. Da kresne forsaž i da se pajdo javi. Dolazi odobrenje za polijetanje, guram ručicu gasa do pune snage, avion na kočnicama, želi se oteti. Svi parametri idealni.

– “Kod dva sedmog forsaž sad” pritišćem graničnik, guram ručicu snage do kraja, a onda sekunda ili sekunda i pol koje traju i traju…. Udar s leđa, najljepši udar na svijetu, udar koji znači motor je na punom forsažu, čujem i osjetim tu snagu, moć, vibracije, otimanje…

– “Prihvatio”

Avioni tutnje pistom, nekoliko sekundi i u zraku smo…samo da se javi, prošlo je trinaest minuta, valjda pajdo ima goriva, ja ga imam i previše, potkačen mi je i podtrupni rezervoar. Javljam onu čuvenu:

– “Kod drugog uvučeno, neutralno konus”

– “Dva sedmi slobodno po ruti….”

– “Dva sedmi”. A onda slijedi ono još čuvenije, ono što čekam kao ozebao sunce:

– “Drugi u redu je”. Ma što kamen, ma što stijena, Everest mi je pao s leđa kad sam ga čuo…..

I dok vođa odlazi lijevo, ja lagano desno, ekstremno nisko, naravno i brzo, preko Drine, avion se lagano zanosi i ljulja lijevo desno, ipak je brzina prek 1100, prva planina odmah nakon Drine, svijetli ispražnjen podtrupni rezervoar koji mi smeta, ne da mi se ljuljati do Zagreba. Vrh planine, stijene i rezervar ćao, ti mi više ne trebaš, odbacujem ga, a avion se nakon toga smiruje… i dalje ne bih, a mogao bih puno… no to je samo let do Zagreba, let koji je od početka zaleta na aerodromu Ponikve kod Užica do zaustavljanja motora na Plesu trajao 19 min. Ivica je sigurno sletio u Splitu… Vratismo ukradeno”, napisao je Selak.