ŠIBENIK: Udruge hrvatskih branitelja pravoslavne vjere traže registraciju Hrvatske Pravoslavne Crkve

Udruga Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere uputila je priopćenje za javnost u kojem traže registraciju Hrvatske pravoslavne crkve (HPC).

 

Priopćenje Udruge Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere prenosimo u cijelosti:

 

Svi hrvatski povjesničari potvrđuju kako je Katolička crkva univerzalna pa tako u Hrvatskoj ne postoji Hrvatska katolička crkva nego Katolička crkva u Hrvatskoj, što je neupitno. Slažu se i s činjenicom da su pravoslavne crkve nacionalne (državne) što je isto tako neupitno. Nikako da u javnosti netko objasni kako to da su pravoslavne crkve nacionalne (državne), a u Hrvatskoj je nacionalna (državna) crkva Srpska Pravoslavna crkva, sa sjedištem u Beogradu, tj. Pravoslavna crkva Srbije.

Hrvatska Pravoslavna Crkva (HPC) pravna je i povijesna sljednica autokefalne Karlovačke arhiepiskopije sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima koji su od pamtivijeka dio Hrvatskog kraljevstva i koja je povijesna pravoslavna crkva Hrvatskog kraljevstva u razdoblju od 1707. do 1920. i čiji je poglavar nosio naslov Patrijarh Hrvatski. U zborniku Sintagma tiskanom u Ateni 1855., po narudžbi Carigradskog patrijarha, autokefalna hrvatska Karlovačka arhiepiskopija ima redni broj 7. Ona nikad nije donijela odluku o pridruživanju Autokefalnoj ujedinjenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koju je 1920. izravno stvorila tadašnja državna tvorevina suprotno crkvenim kanonima (kršenje 30. apostolskog pravila).

Stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca prijestolonasljednik Aleksandar Karađorđević je svojim ukazom, a suprotno crkvenim kanonima, stvorio novu crkvu – Autokefalnu ujedinjenu srpsku pravoslavnu crkvu u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (nije SPC!), ujedinjenjem nekoliko od prije postojećih crkava. Napominjemo kako je takovo ujedinjenje moguće samo temeljem odluka tih crkava.

Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela takovu odluku o ujedinjenju, a nije niti mogla jer u to vrijeme nije imala izabranog poglavara bez kojeg se ne može donijeti takva odluka. Nije imala izabranog poglavara jer je godine 1913. zadnji Karlovački arhiepiskop Lukijan nestao u Austriji. Širile su se glasine kako je počinio samoubojstvo sve dok tjedan dana kasnije nije pronađen s odsječenom glavom – samoubojstvo sigurno nije.

Godine 1922. podmićivanjem Carigradskog patrijarha Miletija Metaksakisa, dobiven je Tomos kojim se dodjeljuje autokefalnost novoj crkvi u novoj državi. Sama činjenica da je nova crkva dobila Tomos potvrđuje činjenicu da prije 1922. nije postojala bilo kakva autokefalna crkva, koja bi mogla sebe nazivati srpskom jer je Tomos dokument koji se daje jednom u povijesti.

 

Carigradska patrijarhija nije nadređena ostalim autokefalnim crkvama pa niti onima, koje su „ušle” u novu crkvu, da bi izdala Tomos. Činjenica da hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nije donijela takvu odluku o ujedinjenju znači kako ona de jure još uvijek postoji.

Zapravo Srpska Pravoslavna Crkva nije pravoslavna crkva Srba nego pravoslavna crkva Srbije i svojim mjerodavnim teritorijem slijedi granice Srbije. Stoga slijedi da kad nije bilo Srbije nije moglo biti niti Srpske Pravoslavne crkve. Iz tog razloga nije bilo moguće da u Hrvatskom kraljevstvu postoji pravoslavna crkva države Srbije, države koje tad još ni nema. Sve tvrdnje da je u Hrvatskoj prije 600 godina postojala SPC ili općenito bilo kakva srpska crkva su srpsko-jugoslavenske izmišljotine.

Nacionalni (državni) predznak pod nazivom pravoslavnih crkava pojavljuje se tek u drugoj polovici 19. stoljeća. Prvi državni dokument, koji sadrži naziv Srpska Pravoslavna Crkva je Zakon o Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, iz 1929. godine, a prvi crkveni dokument u kojem sama crkva sebe naziva na ovaj način je Ustav Srpske Pravoslavne Crkve iz 1947.godine.

Početkom Drugog svjetskog rata Hrvatska Pravoslavna Ckva je obnovljena, uz iskazanu suglasnost Carigradske patrijaršije i većine ostalih pravoslavnih crkava. Ovdje napominjemo kako je patrijarh Srpske Pravoslavne crkve Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske Pravoslavne Crkve u dostojanstvu mitropolita. Te su odluke još uvijek na snazi.

Odmah po završetku Drugog svjetskog rata, dok je Hrvatska okupirana od vojske III. Ukrajinskog fronta, jugoslavenski komunisti strijeljaju Hrvatskog patrijarha Germogena, cijeli crkveni kler i puno vjernika HPC, bez ikakve optužbe za neki ratni zločin i na temelju nepostojećeg zakonodavstva. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a Hrvatska Pravoslavna Crkva jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera i velikog broja vjernika.

Dana 20. prosinca 2002. Predsjednik Hrvatske vlade Ivica Račan potpisuje Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkog interesa.

Baš s tom SPC-om, čiji je Sveti Sinod 5. srpnja 1994. godine uputio svoj “Apel srpskom narodu i svjetskoj javnosti” kojim poziva sve Srbe da ustanu u obranu “srpskih zemalja” jer oni imaju legitimno pravo na svoju “Republiku Srpsku Krajinu” i “Republiku Srpsku”, a koja je 1995. godine, u Parizu osuđena za genocid, Vlada RH, 2002. potpisuje Ugovor od zajedničkog interesa.

Obnovljena Hrvatska Pravoslavna Crkva autokefalna je od 1. prosinca 2013. na temelju crkvenog kanona po kojem „redoslijed crkvenih djela mora slijediti državnu raspodjelu” i radi na okupljanju svih pravoslavaca u Republici Hrvatskoj bez razlike na njihovo etničko podrijetlo. Njoj se već godinama odbija registracija i omogućavanje normalnog rada, kako bi se na taj način pogodovalo postojanju Pravoslavne crkve Srbije u Republici Hrvatskoj. Istoj onoj od koje smo mi branili svoju Domovinu i koja nas sad odbija krstiti i pokapati. Mi to od nje niti ne želimo jer bi ispalo da smo zapravo Domovinski rat izgubili i sada tu nije Hrvatska nego Srbija.

Ovakvo stanje, kada u Hrvatskoj kao nacionalna Pravoslavna Crkva djeluje Pravoslavna Crkva Srbije, dokaz je podređenosti (vazaliteta) Republike Hrvatske prema Srbiji.

Svezom iznijetog, Udruga Hrvatskih branitelja pravoslavne vjere zahtjeva registraciju Hrvatske Pravoslavne Crkve i uređenje svojih vjerskih prava sukladno Ustavu Republike Hrvatske i Kanonskom pravu, kaže se u priopćenju kojeg potpisuje predsjednik te Udruge i umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske Ratko Despot.