“Šimini anđeli pakla” – Jedinica specijalne policije za posebne zadatke
Specijalna jedinica policije poznatija kao “Šimini anđeli pakla” nakon 30 godina svoga osnutka njen pripadnik Zvonko Rašić prisjeća se ratnih puteva 90-ih godina. Jedinica koju je ratni put odveo od Vukovara, Okučana, Gline, Velebita i desetine drugih malih mjesta od samog krajnjeg juga do Konavala.
Autor: Mario Macan/Priznajem.hr
Specijalna jedinica policije PU Brodsko-posavske “Šimini anđeli pakla”, osnovana je 15. ožujka 1991. i njeni pripadnici su prošli sva ratišta: istočno-slavonsko, sudjelovanje u osvajanju vojarne u Slavonskom Brodu, zapadno-slavonsko ratište, južno bojište, akciju ,”Maslenica” te akciju ,,Medački džep”. Neizostavan i veliki doprinos jedinice je bio i u vojno-redarstvenim akcijama “Bljesak” i “Oluja”.
To je jedna od najelitnijih jedinica u Hrvatskoj i naš ratni put pisan je zlatom. U Domovinskom ratu poginulo je 11 pripadnika naše Specijalne jedinice policije. Dobivali smo najteže zadatke jer smo za to bili obučeni i najspremniji, a to su u onom surovom vremenu mogli izdržati samo odlučni, hrabri i izdržljivi.
Za pripadnike Specijalne jedinice policije PU Brodsko-posavske dana 2. svibnja 1991. godine započelo je prvo ratno djelovanje, upućivanjem u Vukovar kada je u Borovom Selu od strane srpskih neprijateljskih snaga mučki iz zasjede ubijeno 12 policajaca.
Specijalnu jedinicu policije “Šimini anđeli pakla” sačinjavali su ju djelatnici Policijske postaje Slavonski Brod (tri aktivna voda), Policijske postaje Nova Gradiška (jedan vod) i Policijske postaje Požega (jedan vod), koji se dana 1. srpnja 1993. godine izdvojio iz Specijalne jedinice policije Slavonski Brod, te pripojio Policijskoj upravi Požeško-slavonskoj.
P: Kako se prisjećate ratnog puta u Vukovaru?
Rašić: Ljeto (kolovoz) 1991. godine kad smo došli u ratni Vukovar trajali su žestoki napadi na grad i to je bila doslovno danonoćna borba za svaku kuću. Projektili svih kalibara, minobacači, lako naoružanje, doslovno je prolazilo pored glave svakodnevno. Jako teško mi je pao gubitak našeg tada jako mladog suborca Željka Kucjenić kada je u ranim jutarnjim satima krajem kolovoza 1991. krenuo snažan napad iz smjera Trpinje, stradao je od tenkovskog projektila koji je pogodio dio kuće iza koje se on nalazio, na mjestu je poginuo, tada je imao 21 godinu. Zamislite, što moraš imati usađeno u sebi, i koliko srce moraš imati da s 21 godinu uhvati oružje u ruke i kreneš u krvavi rat protiv nadmoćnog neprijatelja da braniš svoju grudu, koliko hrabar moraš biti i pokazati se takav u paklu Vukovara? Nažalost Željko je to jutro poginuo, ne treba zaboraviti niti druge mladiće njegovih godina koji su položili živote na oltar Domovine, također niti one tada mladiće, a danas odrasli ljudi.
P: Kako se prisjećate najtežih ratnih trenutaka?
Rašić: Držanjem ratne crte na velebitskom području, uz nesnosnu hladnoću i spavanjem pod nebom na snijegu, nije nas sve do jednog obeshrabrilo, i ni jednu bitku nismo izgubili, porazom smo smatrali samo gubitak i pogibije naših suboraca. Naša jedinica bila je sačinjena od izuzetno motiviranih momaka, i svatko je u svakome vidio hrabrost i odlučnost u stvaranju neovisne nam Hrvatske. U čemu smo hvala Bogu i uspjeli.
Specijalnu jedinicu policije “Šimini anđeli pakla” sačinjavali su ju djelatnici Policijske postaje Slavonski Brod (tri aktivna voda), Policijske postaje Nova Gradiška (jedan vod) i Policijske postaje Požega (jedan vod), koji se dana 1. srpnja 1993. godine izdvojio iz Specijalne jedinice policije Slavonski Brod, te pripojio Policijskoj upravi Požeško-slavonskoj.
P: Vaš životni put nakon ratnih zbivanja?
Rašić: Prvenstveno moram napomenuti ono što me najviše pogodilo nakon ratnih zbivanja i sve moje suborce iz naše jedinice je preran odlazak našeg zapovjednika Šime Đamića u 62. godini života. Čovjek koji je imao čisti hrvatsko srce i koje je kucala samo za Hrvatsku. Sada sam u braniteljskoj mirovini, osim obitelji koja mi je na prvom mjestu, kroz našu udrugu specijalne policije djelujemo humanitarno, svima koji su u potrebi i onoliko koliko možemo. Ono zbog čega sam sada razočaran, da oni koji nisu gledali kako ginu njihovi suborci, i ono koji nisu bili na prvim linijama u stvaranju država, barem sada nemaju dovoljno poštovanja prema onima koji su položili svoju mladost za Domovinu, iza njih su ostali ožalošćena rodbina. Puno roditelja još uvijek nije pokopalo svoje najmilije, još uvijek se vode kao nestali u ratnim zbivanjima. Tako da me sada smeta kad vidim na vijestima što se sve događa, od razno raznih afera, onih osuđenih za pljačku države i drugih stvari koje jednostavno me ne mogu ostaviti ravnodušnim, uzimajuću u obzir koliko je života položeno i koliko je žrtve, i koliko je krvi proliveno da imamo državu ovakvu kakva je sada.
P: Vaši suborci, viđate li ih?
Rašić: Naravno da svakodnevno nailazim na svoje suborce iz jedinice, sad su to ljudi, većinom u braniteljskom mirovinama, također su djelom razočarani trenutnim stanjem u državi. Ono što smo radili ratnih godina, branili i stvarali državu, vidjeli smo da jednostavno to isto moramo raditi i sada. Čuvati one prave ljudske vrijednosti, čuvati uspomene na naše poginule. I jednostavno pričati onima koji nisu svjesni koliko trebaju biti sretni zbog toga što živimo, i što imamo svoju državu. Kako pričati tako i djelima pokazivati ljudske vrijednosti, kako onih kojih više nema, tako i danas nas živih.
P: Vaš komentar po pitanju nestalih?
Rašić: To je ono što još uvijek ne mogu razumjeti koliko god pokušavao. Rat je iza nas još uvijek se vodi više od 1500 nestalih. Ne znam, nema li dovoljno političke volje s naše strane da se nešto više učini po tome pitanju. S druge strane (srpske) rat je gotov izgubili su, ako imalo imaju volje za bolje međudržavne odnose, zašto ne dostave sve raspoložive dokumente po pitanju nestalih!? Siguran sam da bi svaki roditelj, brat, sestra poginulog volio znati gdje su kosti njihovih najmilijih, da ih mogu dostojno pokopati, i da imaju grob gdje ih mogu oplakivati. Zašto je to toliki problem, zašto izostaje empatije prema svim ožalošćenima s obje strane da se napokon taj problem riješi?
P: Koliko ste aktivni u vašoj udrugi specijalne policije?
Rašić: Imam troje djece, prvenstveno sam posvećen njima, kroz udrugu smo djelovali ponajprije prema našim članovima, suborcima, ratni put je na ljudima ostavio strašne, i trajne posljedice. Organizirali smo razne tribine koje su bile u cilju socijalizacije naših suboraca, kako se na što kvalitetniji način uklopiti u sadašnje društvo. Posljedice su takve da su se poneki i odali alkoholu, i te probleme smo na razne načine uspjeli rješavati i rješavamo. Organizacija dolaska raznih psihologa u cilju što lakšeg življenja s PTSP, kojeg ruku na srce svi imamo, netko u blažem, neko u težem obliku. Naše tribine nisu bile isključivo vezane za naše članove udruge, naravno bile su otvorene za sve sugrađane koji su smatrali potrebnim poslušati takvo nešto, kako bi sebi olakšali, i našli lakši način rješavanja svojih problema. Na taj način djelujem široko prema svima, i svojoj okolini pokušavamo izaći ususret.
P: Kako vas doživljavaju vaši sugrađani?
Rašić: Zaista ne mogu ništa loše reći, na našu Brodsko-posavsku županiju i nekoliko naših susjednih županija iz kojih su dolazili pripadnici specijalne policije “Šimini anđeli pakla”, cijene nas svih izrazito, jer su naši sumještani mahom upoznati, kako sa svima nama ponaosob, tako i s našim ratnim putem. Prema tome osjetim poštovanje prema nama, kako mlađih generacija, tako i starijih. Ponavljam Specijalna jedinica “Šimini anđeli pakla” , sačinjena je od iznimnih momaka iznimne psiho/fizičke spreme, jedinica koja je prošla i zahtjevnu obuku u Valbandonu, bila upoznata sa svim ratnim zbivanjima i bila adekvatno spremna odgovoriti na sve izazove. Što u konačnici i jesmo, sve ratne zadaće izvršavali smo maksimalno profesionalno, i nadasve uspješno. Tako da su nas vrlo brzo smatrali elitnom jedinicom, shodno tome su nam i davali najteže ratne zadaće, koje opet kažem smo uspješno rješavali u jednom jedinom cilju, stvaranju neovisne nam Hrvatske, i obrane od neprijatelja.
P: Koja je vaša poruka sada u ovim vremenima svim građanima Republike Hrvatske?
Rašić: Zahvaljujem vama i vašem portalu koji njeguje uspomenu na sve ratnike, čuva vrijednosti onoga što su oni u teškim vremenima postigli, čuvate vrijednosti koje su ostale iza Domovinskog rata. Poruka je vrlo jasna. Kako smo bili složni 90-ih, u obrani domovine, tako složni prvenstveno sada trebaju biti oni koji vode državu, biti složni u cilju stvarnog boljitka i napretka države. Svima drugima poručujem, naša država je relativno malena, kako po zemlji tako i po stanovništvu, ako ne budemo razmišljali kao jedan, i ne budemo složni u obrani naših političko/ekonomskih interesa vrlo brzo će to netko drugi nanjušiti i htjeti staviti šapu na našu zemlju, staviti nas u svojevrsno ropstvo – to ne smijemo dopustiti, jer složna braća kuću grade. I na kraju samo da se nadovežem, ono što me najviše boli, koliko god ne želim to vidjeti, jednostavno je očito da neke osobe na našoj hrvatskoj političkoj sceni uporno žele marginalizirati Domovinski rat. Kako mogu marginalizirati, kako mogu biti takvi ljudi, pored toliko prolivene krvi, pored toliko izgubljenih života, posebice mladih, pored toliko ožalošćenih obitelji koje tuguju dan danas za svojim poginulim, za svojim koji još nisu pronađeni (nestali)? Da to netko može ignorirati, ili obezvrijediti? Kako sam se 90-ih borio za našu Hrvatsku, vrijeme je takvo da se i danas moram riječima, djelima boriti za očuvanje i vrijednosti Domovinskog rata, koji je temelj naših današnjih granica, i našeg naroda, – za naš medij ispričao je ukratko svoju priču pripadnik Specijalne jedinice policije “Šimini anđeli pakla” Zvonko Rašić.
Autor: Mario Macan/Priznajem.hr
