Sjećanje na Danijela Rehaka – da se ne zaboravi!

Danijel Rehak, jedan od Junaka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata izgubio je bitku za život, u 74. godini,  prije godinu dana (10. lipnja 2022.).

Pamtimo ga kao iznimno agilnog i dugogodišnjeg predsjednika Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Do zadnjeg dana borio se za svoje prijatelje i suborce, ali nakon svih bitaka i  bura srce mu nije izdržalo.

Lijepa je vijest da ga ljudi nisu zaboravili. Na stadionu HNK Radnički u Vukovaru  (9. lipnja) otkrivena je njegova bista, koja će podsjećati, prije svega mlade na ovog divnog čovjeka. Tom prigodom, uz ostalo je rečeno da se Rehak maksimalno zalagao kako bi se procesuirali ratni zločini nad Hrvatima tijekom velikosrpske agresije, poglavito u Vukovaru. Devet je mjeseci i sam proveo u srpskim logorima.

Iznimno je zaslužan za obnovu nogometnog kluba HNK Radnički, čijih je 28 članova dalo živote u obrani Domovine, a velike zasluge ima i za Spomen dom na Ovčari.

Inače, kad se sjećamo Rehaka, treba podsjetiti i na činjenicu da je prema službenim podacima kroz srbijanske logore prošlo oko 7600 logoraša. Međutim, taj broj sigurno nije točan, već bi prije bilo, govorio je, da je riječ o čak 30.000 ljudi! Srbija, kao jedan od agresora na Republiku Hrvatsku ne priznaje ni da su ratovali na području naše države, a kamoli logore u kojima su mučili, pa i ubijali hrvatske branitelje i civile. Stoga je dosad, kako je često isticao i Rehak, već predano niz  tužbi Republici Srbiji za zlostavljanja u njihovim logorima, ali očekuje se da će tih tužbi uskoro biti i preko pet tisuća. Nu, do danas se nažalost po tim pitanju nije učinilo mnogo.

A, kako je on dospio u srbijanski logor?

• Bio sam zatočen od 22.11.1991. do 14.08.1992. Zatočen sam par dana po okupaciji Vukovara na prostoru Borova naselja i odveden u Dalj, a potom u Republiku Srbiju – Stajićevo, Sremsku  Mitrovicu i Beograd. Prošli smo pakao, glava dolje, ruke na leđa, kako je to opisao i dr. Juraj Njavro – znao nam je govoriti.

Međutim, kad smo ga pitali, na što se bivši logoraši najviše žale, odgovorio je:

• Mi, logoraši, jako smo nakon srbijanske torture oštećenog zdravlja i poslije poginulih i ubijenih najviše smo  stradali za vrijeme Hrvatske revolucije. Najviše problema imamo  s  karcinomima i kardiovaskularnim sistemom. Veliki  problem imaju naši logoraši koji nisu stigli biti branitelji jer su prije zarobljeni nego što se organiziralo njihovo mjesto za obranu. Oni ne mogu ostvariti  nikakva prava, poglavito po pitanju invalidnosti i to bi se trebalo ispraviti, jer su oni isto stradali u srpskim koncentracijskim logorima kao i svi ostali.
• Koliko je bilo srpskih logora u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskog rata?

- Na osnovu naših istraživanja ustanovili smo sedamdesetak takvih logora, dok    međunarodna zajednica (njena komisija) govori o 200 i nešto srpskih logora za vrijeme ratnih djelovanja u Republici Hrvatskoj

- Koji je bio najgori?.

- Vjerujte, ne mogu o tome donijeti sud, jer je u svakom za nekog bilo najteže i najviše pakla, ali moramo ustvrditi da je naših logoraša u srpskim koncentracijskim  logorima ubijeno i umrlo od tortura - 300 osoba.

- Mislite li da djeca u školama dovoljno uče o Domovinskome ratu, pa i o srpskim koncentracijskim logorima?

- Ružna je slika da se o hrvatskom Domovinskom ratu – Hrvatskoj revoluciji  piše  na dvije, tri kartice, ovlaš onako da se spomene, ali se nije ušlo u detalje, kako su recimo obrađeni prijašnji ratovi. A o logorašima mislim da nema ni spomena. Trebali smo se postaviti kao Židovi, koji već 70-tak godina upozoravaju svijet o događajima u Drugom svjetskom ratu.

- Ima li igdje neka ulica ili trg s imenom „Hrvatskih logoraša srpskih koncentracijskih logora“?

- Nema niti se igdje nešto takvoga spominje,  iako  je Vukovar 1991.  bio i logor. I iz tog razloga na Dan sjećanja- 18. studenoga  se  u koloni nosila i zastava logoraša, a dolaskom onih koji nisu sudjelovali u obrani grada,  ta se zastava više ne nosi, jer oni nemaju saznanja da je  ona sjećanje na sve koji su prošli okupaciju Vukovara.

- Ovaj grad, kao što ste rekli, nema ni spomenik vukovarskim braniteljima…

- Ne, nema ga. To nam je iznimno žao, jer su nam onemogućili realizirati tu ideju. Također smo predložili da se posadi drvo hrast za svakog stradalog branitelja u ovome gradu. Ni to nam zasad nisu omogućili, iako bi to bio veliki spomen na naše poginule suborce, Junake Domovinskog rata- govorio je čovjek kojeg nažalost više nema, a koji će i te kako ostati u našim srcima.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)