Sjećanje na Joška Martinovića – Glas iz Oluje koji je zauvijek ostao u srcima

Na današnji dan, 5. kolovoza, kada Hrvatska slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, prisjećamo se i novinara Joška Martinovića – ratnog reportera Hrvatske radiotelevizije koji je među prvima ušao u oslobođeni Knin tijekom vojno-redarstvene operacije Oluja.

Joško Martinović preminuo je 2. lipnja 2010. godine, u 47. godini života, nakon dugogodišnje borbe s melanomom. Bolest je godinama skrivao od javnosti, a do posljednjih dana ostao je aktivan u novinarskom poslu, nerijetko i tijekom međunarodnih liječenja u sklopu eksperimentalnih programa.

Tijekom bogate karijere na HRT-u uređivao je i vodio emisije Živa istina i Globalno sijelo, a gledatelji ga pamte po izvještajima iz najtežih ratnih trenutaka. Osim legendarne reportaže iz oslobođenog Knina, snimio je i niz priča koje su svjedočile povratku života u ratom razorena područja, poput izvještaja iz sela Radljevac u ožujku 1996. godine.

Za svoj rad dobio je niz priznanja, među kojima su Zlatno pero HND-a, godišnja nagrada HRT-a, nagrada Marija Jurić Zagorka za najbolje uređenu emisiju te međunarodno priznanje Prix Circom. Posmrtno su mu dodijeljene nagrada Ivan Šibl za životno djelo i Nagrada Grada Metkovića.

Iza njega su ostali supruga Jagoda i sin Ivan Vanja.

„U svemu je bio poseban. I kao suprug, i kao otac. Svake subote odlazio je na plac, a kući se nikad nije vratio bez cvijeća. Obožavao je kuhati. Bio je gurman, kuhao je odlično, a na njegove šnicle s inćunima i meksičke specijalitete često su dolazili naši brojni prijatelji. Vodili smo jedan običan, nimalo glamurozan život. Puno smo čitali, igrali doma scrabble i jamb. Joleta nije zanimala slava. Bio je posvećen svom poslu, radio ga je s velikom strašću. Volio je nas, oca, sestru, često je pričao o majci koja je preminula 1995. Općenito, volio je ljude, volio je pomagati, bez obzira na to poznaje li nekog ili ne. S jedne strane bio je vrlo odgovoran i profesionalan, a s druge muškarac u kojem čuči dječak koji svako malo izvede neku vragoliju“, ispričala je gospođa Martinović za Gloriju dvije godine nakon njegove smrti.

Jagoda i Joško živjeli su skladno i bez svađa. „Nedostaje mi, jednako kao i prvog dana. Osobito kad se nešto dogodi, da ga nazovem, to podijelim s njim. Ne mogu reći da sam izgubila smisao života jer imam našeg Ivana. Ali, onu ljepotu života s Joškom, mojim velikim dječakom, to sam izgubila. Zauvijek“, zaključila je tada Jagoda Martinović.