'Sjedio sam u podrumu, a oko mene su ležali pretučeni ljudi'

Selo Bučje, gdje se nalazio zloglasni logor smrti za Hrvate zapadne Slavonije oslobođeno je na današnji dan, na blagdan Sv. Stjepana, 1991. Dalibor Šimić bio je najmlađi logoraš. Imao je tek četiri godine

Sabirni logor smrti Bučje pokraj Pakraca pod upravom srpskih vojnika i paravojnih snaga postojao je od kolovoza 1991. do 26.12.1991. U njemu je bilo zatočeno oko 300 osoba, među kojima i veliki broj hrvatskih civila, žene, djece i staraca. Najmlađem zatočeniku, Daliboru Šimiću, bilo je tek četiri godine.

'Oca su mi pretukli i htjeli ga zaklati'

Na sam katolički blagdan svetog Stjepana u selo Bučje ulaze pripadnici slavnih oslobodilačkih brigada iz Požege, Slatine i Virovitice i oslobađaju ga.

Foto: Ivica Galovic/PIXSELL

Dalibor Šimić (31) iz Lipika u ljeto 1991. nije bio svjestan što se oko njega događa.

- S ocem sam na malom skuteru krenuo iz Donjih Čaglića njegovom prijatelju i on je znao dokle smije voziti, jer dalje je bila barikada. Međutim dvojica naoružanih pobunjenika su se spustila niže niz cestu i otac ih je vidio. Nije bilo druge već je nastavio voziti do njih. Stali smo, on je sišao s motocikla i mene je spustio na zemlju. Oni su ga odmah počeli tući, plakao sam jer nisam znao zašto to čine. Jedan od njih me pitao ima li tata pušku rekao sam mu da nema već da ima luk i strijelu i da ubija četnike. Zbog toga su moga oca kasnije nazvali Robin Hood. Pretukli su ga i htjeli su ga zaklati.

Naišao je jedan muškarac koji je poznavao moga oca, navodno su zajedno bili u Skopju, on je odlučio da nas prevezu na Bučje u logor. Sjećam se kada su nas dovezli na Bučje kada smo došli na parkiralište koji je bilo kao neki predulaz u logor da sam s desne strane vidio pokrivene bijelim plahtama mrtve ljude. Odveli su nas u podrum zgrade, koji je bio pun odraslih ljudi. Sjedili su, a neki pretučeni su ležali na drvenim paletama ispod njih je bilo blato. Baš su bili jadni. Prostorija nije imala ni jednog prozora  -prisjetio se svojedobno za 24 sata Dalibor Šimić.

Spasio ga Milan, odveo ga u Lipik

A ocem je u Bučju proveo cijeli dan, a onda su došli po njega. Nisu znali što napraviti s tako malim djetetom. 

Foto: Privatni arhiv Dalibor Šimić, fotografiran prije dvije godine, sa tada trogodišnjim sinom Leonom

-  Uzeli su me, a otac mi je rekao da samo slušam čike i da će biti sve u redu. On je ostao u logoru. Mene su vozili po selu od kuće do kuće, nitko me nije htio uzeti, kada je pao mrak smjestili su me kod nekih ljudi gdje sam prenoćio. Ujutro su me opet uzeli i počeli vozati. Dovezli su me nekoj ženi koja je imala troje djece, ona me je nahranila. Ali došli su ponovo po mene, kao voziti će me u Čaglić. I odvezli su me i dali M. V., njemu su naredili da me sveže u kanal pored ceste i da će sa mnom završiti kada budu čistili i palili selo.

Otišli su, Milan nije imao srca da to uradi, pitao me je imam li koga u Lipiku, rekao sam da imam tetu, pitao me da li znam kako doći do nje, odgovorio sam mu potvrdno. Uzeo me je i stavio u auto, ostavio je svoju majku. Došli smo u Lipik i našli smo moju tetu, rekao joj da su uhvatili moga oca, evo ti maloga i ništa me ne pitaj, otišao je i više se nije vratio - ispričao je Šimić

Kasnije je saznao da se njegov spasitelj nije vratio u Donji Čaglić, jer bi ga njegovi, ističe Šimić, ubili. 

- Ostao je u Lipiku, vozio je sanitet, čak je bio i ranjen  i dan danas živi i radi ovdje - ispričao je ono čega se sjeća iz toga vremena.

Daliboru se nakon toga život totalno promijenio. Teta je o njemu brinula 4,5 mjeseca dok je njegov otac bio u zatočeništvu, s njim se ponovo sastao u Kutini, gdje mu je otac razmijenjen.