Škabrnju su branile i žene
Razgovor Mladena Pavkovića s Markom Miljanićem, legendarnim zapovjednikom obrane Škabrnje
Legendarni ratni zapovjednik Samostalnog bataljuna Škabrnje, Marko Miljanić, prije svega nam je rekao da već godinama nije tako nemirno dočekivao još jednu tužnu obljetnicu iz hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata. Riječ je o 30-toj obljetnica okupacije Škabrnje, malog mjesta nedaleko Zadra, u kojem su živjeli i žive isključivo Hrvati.
– Nakon 18. studenoga 1991. kad su elitne zločinačke jedinice JNA, nakon tri mjeseca opsade i krvavih borbi, napokon zauzele ovo malo mjesto, život nam se iz temelja izmijenio – kazao je Miljanić. Mnogi stanovnici ovog mjesta su ubijeni ili bolje rečeno masakrirani, a među njima bio je i moj otac, pa najbolje znam kako je sve to izgledalo. Međutim, muči me i ne da mi mira nešto drugo.
– A, što to?
– Vidite, 25 godina je prošlo od završetka obrambenog Domovinskog rata, a što se tiče procesuiranja i suđenja srpskim ratnim zločinaca, ništa se nije pomaklo s mrtve toče. Obično se optužuju i sude oni iz „trećih“ ili „petih“ redova, dok se najodgovornije ostavlja, njih se ne dira. Pored toga, većina suđenja srpskim agresorima odvija se bez njihove nazočnosti, tj. u odsustvu. Tko je kriv zašto su 25 i više godina oni koji su najodgovorniji za agresiju na Republiku Hrvatsku i dalje nedostupni, tko im je omogućio da pobjegnu, najviše u Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku?
– O strašnoj tragediji koja je pogodila Škabrnju i okolna mjesta uz ostalo svjedočili ste i na Haaškom sudu…
– Čak sedam puta odlazio sam u Haag. Nosio sam i pregršt dokaza, od fotografija do dokumenata, a iznio sam im i svjedočanstva onih koji su preživjeli masakr u Škabrnji. Kad sam jednom tamošnjem sucu pokazao fotografije neprepoznatih mrtvih tijela Hrvata, osobito žena i djece, on to nije želio gledati, jer tako masakrirane ljude očito nikada nije ni vidio. I taj sud u Haagu ništa nije napravio da se zadovolji pravda onih koji su stradali u Škabrnji.
Kako smo bili gotovo sami 1991., tako samo po pitanju pravde to ostali i danas. Inače, napad na Škabrnju vodio je osobno ratni zločinac Ratko Mladić. Tu je „ispekao“ zanat! Uz njega su bili i ratni zapovjednici zločinačke JNA i visoki oficiri poput Sretka Lakića, za kojeg čujem da je prošle godine umro u Srbiji, zatim Tripko Čečović, Milan Uzelac, Milan Arambašić i drugi. Ni jednom ni vlas s glave nije pala. Stoga mi je iznimno teško kad čujem i čitam da se sudi hrvatskim braniteljima, pa čak da im se zakonom žele ukinuti i oznake koje su nosili u vrijeme Domovinskoga rata, poput one koje su imali i s kojima su ginuli pripadnici HOS-a. – „Za dom spremni“. Dakle, njima je sporan taj pozdrav, a nije „Smrt fašizmu-sloboda narodu“, a još manje krvava zvijezda petokraka s kojom su masakrirali, ubijali nevine Hrvate u Vukovaru, Škabrnji, Dubrovniku, Voćinu, Gospiću, Kninu, Pakracu, Zadru, Saborskom….
Na njihovim tenkovima također se isticala crvena zvijezda, a s njima su rušili kuću po kuću pa čak i crkvu i školu u Škabrnji i u okolnim mjestima. Zašto se i tko to brani da se ne smije dirati u krvavu crvenu zvijezdu petokraku? Pored toga, već sam sto puta rekao, pa ću i sada, da su HOS-ovci s Markom Skejom također branili Škabrnju.
– Zanimljivo je da su Škabrnju branile i žene, što se malo zna!
– O, da. Jedna od njih bila je i legendarna hrvatska braniteljica Danka Dražina. O njoj se malo zna, ne zovu je u tv emisije niti s njom rade intervjue. Svaki čas putem televizije slušamo i gledamo notornu Anju Šimpragu, zastupnicu u Hrvatskom saboru, (SDSS), koja nam dijeli lekcije, dok se s druge pak strane jedna Danka ili neke druge Danke koje su branile Hrvatsku marginalizira i prešućuje.
– A, kako je u vrijeme rata Danka Dražina došla u Škabrnju?
– Ova predivna žena, koja istinski voli Hrvate i Hrvatsku, 1991. živjela je u Njemačkoj. Kad je čula za srpsku agresiju i putem malih ekrana vidjela svo zlo srpskih okupatora, rekla je roditeljima da je puste u Zadar, jer da će tamo nastaviti studirati. Došla je u Zadar, ali od ušteđevine je odmah kupila vojničku odoru, a zatim i naoružanje. Rekla je- došla sam braniti svoju Hrvatsku, Škabrnju! Ništa je nije moglo zaustaviti. Bila je kao vihor. Zašto „nikoga“ ne zanima njezina ratna priča, iako bi se o njenom ratnom putu trebao snimiti i igrani film, baš kao i o drugim ženama koje su branile i obranile Hrvatsku?
– Kad je načelnik Općine Škabrnja bio kontraverzni Nediljko Bubnjar počeo se snimati i neki dokumentarni film o ratu u Škabrnji…
– To je još jedna žalosna priča. Trebao je to biti dokumentarni film u kojem bi glavni „glumci“ bili srpski četnici!? Možete li to zamisliti? Sva je sreća da je na lokalnim izborima u svibnju za načelnika naše općine pobijedio jedan mladi, obrazovani čovjek Ivan Škara i da od tog projekta ne će biti ništa, iako su novci potrošeni. No, za to je bilo novaca, a za drugo izdanje knjige o Škabrnji Ante Milkovića-nije. Uz to, nas zanima što je s optužnicom za navodni kriminal Bubnjara, zašto se i to želi staviti pod tepih?
– Kad je Bubnjar bio načelnik općine, Vama navodno pet godina nisu dali ni govoriti na skupovima u ovom mjestu kojeg ste krvavo branili?
– Istina je, totalno su me marginalizirali i bacili u ropotarnicu. U Škabrnji, zamislite, svo to vrijeme „nisam“ ni postojao! Lani, prigodom 29-te obljetnice okupacije Škabrnja, bio sam u koloni koja se kretala prema groblju. Došli su zaštitari i zamoli me da zajedno s unukom izađem iz prvih redova kolone i da odem u one zadnje! Kako ih nije bilo stid? Ove godine, 18. studenoga, nadam se da se to ne će dogoditi, tim prije jer smo se mi sudionici Domovinskog rata naprosto preporodili s novim načelnikom, koji je rođen 1991.!
– Nedavno smo, gospodine Miljaniću, u Zagrebu organizirali i Okrugli stol o Škabrnji, o onome što se u ovom mjestu događalo 1991…..
– Da, to je gospodine Pavkoviću organizirano zahvaljujući Vama. Takve okrugle stolove, ne samo o Škabrnji, treba organizirati diljem Hrvatske, i to čitave godine. Stoga me raduje da ćete uskoro zajedno s gradonačelnikom Vukovara Ivanom Penavom i njegovim savjetnikom za branitelje Tomislavom Josićem u Vukovaru prirediti tribinu na kojoj će ratni zapovjednici Škabrnje govoriti svoja ratna iskustva i onima koji su branili ovaj Grad Junaka.
– A, što kažete na nedavnu izjavu srpskog patrijarha Porfirija, da se 18. studenoga zapale svijeće za „sve stradale u Vukovaru“?
– To znači da bi se trebali klanjati i paliti svijeće i onima koji su nas ubijali, koji su izvršili agresiju na našu zemlju. To je očito izjednačavanje žrtava. Ja se ne ću moliti i paliti svijeće za one koji su mi ubili oca i ostale članove obitelji. Osim toga, srpska pravoslavna crkva uz SANU je bila na čelu agresije na Republiku Hrvatsku. Evo, zar nije najblaže rečeno smiješno da Milorad Pupovac dva dana prije okupacije Vukovara dolazi u ovaj grad i u Dunav baca neki vijenac za sve poginule Srbe, a da se potom njihov predstavnik pojavljuje u koloni sjećanja, kao oni su „mirotvorci“ i protiv rata. Gdje su bili 1991.?
– Što još želite reći, poručiti?
– Evo, pozivam Hrvate i Hrvatice da 18. studenoga dođu u Škabrnju i poklone se svima onima kojih više nema, a najzaslužniji su za stvaranje hrvatske države. Kod nas je čist zrak, i neka se ne boje. Nismo se ni mi bojali kad smo prolijevali krv u nadi da će se naše žrtve i naši ideali više pamtiti…- rekao je legendarni zapovjednik obrane Škabrnje Marko Miljanić, koji je zasad za sve što je učinio za dobrobit Lijepe naše odlikovan jedino sa skromnim odličjem- „trolistom“! (Pametnome dosta!)
Razgovarao:
MLADEN PAVKOVIĆ
