Skromno obilježavanje 80. obljetnice Bleiburške tragedije: Sjećanje koje ne blijedi

Skromno obilježavanje krvave obljetnice, čemu, zašto?

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković primio je predstavnike Počasnog bleiburškog voda i Hrvatske biskupske konferencije. Predstavili su mu ovogodišnji  program obilježavanja 80.obljetnice Bleiburške tragedije i Križnog puta hrvatskog naroda, koja se i ove godine  održava pod pokroviteljstvom Hrvatskog sabora.

Bit će skromno da skromnije ne može biti!

Obilježavanje će započeti na groblju na Bleiburškom polju u petak, 16. svibnja 2025.,gdje će veleposlanik Republike Hrvatske u Republici Austriji položiti vijenac i zapaliti svijeću, nakon čega će se  u Crkvi sv. Petra i Pavla u Bleiburgu služiti sveta misa. Polaganje vijenca i molitva na zagrebačkom Gradskom groblju Mirogoj održat će se u subotu, 17. svibnja, s početkom u 9.30 sati, nakon čega će u Macelju u Spomen-crkvi Muke Isusove u 12.15 sati biti služena sveta misa..

I to bi uglavnom bilo to!

Austrijanci ne dozvoljavaju da Hrvati i na ovu strašnu obljetnicu dolaze na Bleiburško polje, koje je, kao i Križni putevi, prekriveno hrvatskom krvlju.

To bi isto tako bilo da mi ne dozvoljavamo Izraelcima (Židovima) da ne obilježavaju svoje teške i mučeničke dane, zbog onog što danas čine diljem Palestine.

U vrijeme komunizma o Bleiburgu se nije smjelo govoriti ni pisati. Tek kad je oslobođena Hrvatska, ipak smo nešto više mogli saznati o toj poratnoj i krvavoj represiji, iako je  to još daleko od istinskog rasvjetljavanja cijelog ovog slučaja.

Kao prvo, još uvijek „ne znamo“ kakva je u tom partizanskom krvavom piru bila uloga i značaj Josipa Broza, odnosno tzv. krvave ekstremne ljevice. Naime, još nitko od tzv. pobjednika, koji su činili zločine nakon II. svjetskog rata nije suđen, pa čak ni optužen!? Većina povjesničara ni nakon toliko godina još uvijek ne ulazi u bit problema, pa se ovog zločinca, i nakon njegove smrti, 1980., i dalje slavi i uzdiže. A tko to čini? Uglavnom oni čiji su pojedini članovi obitelji itekako zaslužni za smrt, nakon što su prestale oružane borbe, za stotine tisuća nevinih ljudi. Obično se ovu tragediju hrvatskog, ali i ne samo našeg naroda, nastojalo prikazati  kao da se radilo o osveti nekih neodgovornih oficira pobjedničke vojske. Međutim, riječ je ipak bila o organiziranim,  masovnim ubijanjima koja su tada smišljena u najvišim vrhovima političke vlasti, na čijem je čelu bio Josip Broz. Stoga oni koji i danas tvrde da ovaj kumrovečki metalac nije znao za ono što se događalo u Bleiburgu, kao ni na "križnim putovima", najobičnija je laž, tim prije što je i sve smišljeno u njegovoj zločinačkoj kuhinji. Partizani su se, kao pobjednici, svirepo osvećivali, a tako su mahom radili i u nekim drugim zemljama nakon pobjede nad fašizmom. Ono što je  ipak najžalosnije je činjenica da su najviše stradali nevini civili, što znači da se bijes i mržnja pobjednika obrušavala na pogrešne, na one koji, realno gledajući, nisu ni mogli biti krivi za nikakve zločine. Na tom polju, ali i na Križnim putovima, stradavali su nedužni, mali i nebitni, anonimni pripadnici i vojnih snaga koji su izgubili rat. Bivši partizani i udbaši, poput pok. Manolića, godinama su tvrdili da se nakon rata trebalo obračunati s onima koji su ostali, ali zaboravljaju, jadnici, da je među njima bilo najviše žena, staraca i djece. Ali, sve do dana današnjega nitko nije odgovarao za smrt stotine tisuća nevinih ljudi, pa  ispada da je bilo "normalno" da su ekstremni ljevičari, predvođeni zločincem Brozom, samo "spašavali" narod od neprijatelja, koji se tobože nije želio predati. Kad je  Jakov Sedlar snimio igrani film po scenariju Ivana Aralice "Četverored", diglo se nebo i zemlja. A u tom odličnom filmu, za kojeg slobodno možemo reći da se "ne smije" više javno prikazivati ni danas, prikazana je samo istina o zlodjelima Brozovih zločinaca. Oni koji su prošli "križne putove" tvrde da Sedlar nije prikazao ni 30 posto od onoga što se stvarno događalo u Bleiburgu, pa nam je sam Sedlar rekao da namjerava ponovno snimiti film na istu temu, ali da tada uistinu ne će štedjeti nikoga, a najmanje partizanske krvnike. Odličan dokumentarac o Bleiburgu snimio je i Nikola Knez, jedan od najboljih redatelja i producenata filmova o hrvatskoj povijesti, za što je uostalom dobio više nagrada i priznanja diljem svijeta nego svi naši tzv. „dokumentaristi“. No, kako bilo da bilo, ostaje pitanje – zbog čega se hrvatski povjesničari još uvijek nisu prihvatili ove teme kako treba, a ne da neprestano nešto "frfljaju", kao da nije prošlo dovoljno vremena  da se ustanovi koje su partizanske jedinice i njihovi komandanti  (s crvenom petokrakom na glavi!) imali udjela u tom zadatku, te kojim su ga sredstvima obavljale.

Bez obzira što postoji niz svjedočanstava o Brozovom krvavom piru, ljudi se i dalje boje govoriti što su prošli i doživjeli. Takav strah im je "usadila" Udba, čiji su pripadnici na početku stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države bez ikakvih provjera jednostavno prešli na hrvatsku stranu, pa eto ih danas tu, među nama. Oni i samo oni podmeću, izmišljaju i progone i mnoge sudionike hrvatskog Domovinskoga rata, a školu su i te kako savladali u vrijeme vladavine Broza.

Slovenci se bore da se otvore svi arhivi  Udbe, a što čekamo mi?

A što se to događalo u Bleiburgu, kad su partizani, odnosno lijevi ekstremisti, progonili kao zvijeri, nevine ljude? Župnik Mirko Štoković iz Istre ovako je opisao jednu zgodu s križnoga puta, koja najbolje i najbolnije govori kako je bilo:

• "Prolazeći mostom preko Drave i cestom uz Dravu sjetio sam se nečuvene tragedije, kad je mlada majka, vraćena u koloni u Bleiburg, slomljena od očaja, pograbila starijeg sinčića i bacila ga u virove Drave koja ga je odmah progutala, dok se je mlađi sinčić svom snagom držao za skut haljine i zapomagao: "Mama, nemoj!", "Mama, nemoj!", ali je ona držeći ga čvrsto uza se, skočila u Dravu koja je sve troje progutala i odnijela u nepoznati grob."

Sve u svemu, strašne su zločine činili Brozovi partizani, tzv. antifašisti, i nakon završetka II. svjetskog rata. I zbog toga nitko nije odgovarao. Neprestano se spominju samo zločini ustaša, poglavito u Jasenovcu. A što je s ovakvim i sličnim zločinima nad nevinim stanovništvom, kad se dopuštala eliminacija svih nepoželjnih, i bez pismenih zapovjedi?

Mladen Pavković