Slavica Marić: „Konvoj za Vukovar organizirala je i platila hrvatska država – zahvalite se svom narodu, a ne strancima“

Na društvenoj mreži Facebook, Slavica Marić, nekadašnja voditeljica Ureda za Slavoniju i Baranju pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi u Vladi Republike Hrvatske, objavila je emotivan i snažan osvrt na obilježavanje humanitarnog „Konvoja za Vukovar“.

Riječ je o akciji iz listopada 1991. godine kojom je iz tada opkoljenog Vukovara, kroz vatru i blokade, evakuirano 106 teških ranjenika. No, Marić podsjeća kako današnja obilježavanja često zaboravljaju prave organizatore i stvarne heroje te povijesne misije.

„Ne mogu više ovo gledati, moram ovo napisati. Dragi Vukovarci, svake godine obilježavate Dane humanitarnog konvoja za ranjenike, a pozivate ljude koji s tim konvojem nikakve veze nemaju. Vrijeme je da se zna istina“, započinje Marić svoj iskreni osvrt.

Kako pojašnjava, ideja o humanitarnom konvoju rođena je na sastanku s tadašnjim premijerom dr. Franjom Gregurićem, kada je, na njezin prijedlog, osnovan Ured za Slavoniju i Baranju. Cilj je bio povezati sve krizne štabove diljem Hrvatske i organizirati sustavnu pomoć ratom pogođenim područjima.

Kada je put kroz Bogdanovce bio zatvoren, a vijesti iz Vukovara postajale sve alarmantnije, Marić je u suradnji s generalom Imrom Agotićem i dr. Josipom Husarom pokrenula međunarodnu inicijativu za dostavu pomoći i evakuaciju ranjenika.
U pregovorima s Međunarodnim Crvenim križem postignuto je odobrenje za organizaciju konvoja, a za međunarodnog voditelja imenovan je Bernard Kouchner, tada predstavnik organizacije Liječnici bez granica.

„Konvoj je bio u potpunosti organiziran, financiran i logistički podržan od strane hrvatske države i njezinih građana. U roku od 24 sata okupili smo 84 vozila, uključujući hladnjače, vozila saniteta i kamione s hranom i lijekovima“, ističe Marić.

Zagrepčani su, prisjeća se, spontano dolazili na Velesajam s vrećicama hrane, cigaretama, čokoladama, pa čak i dječjim igračkama – svatko je želio pomoći. Bez riječi, ali sa suzama u očima, građani su ispraćali konvoj koji je krenuo na put u neizvjesnost.
Vojni dio operacije vodio je general Imra Agotić iz hotela „I“, paralelno pregovarajući s generalom Rašetom o puštanju vojarne Borongaj.

„Zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković – Jastreb također je pratio kretanje konvoja i davao upute u interesu obrane grada. Sve je bilo povezano, sve u službi jednog cilja – spasiti živote ranjenih branitelja“, navodi Marić.

Plan je bio izvesti 300 ranjenika, no do kraja je uspjelo evakuirati njih 106, od kojih je jedan na putu preminuo. Nakon izlaska iz Vukovara, ranjenici su zbrinuti u bolnicama diljem Hrvatske – najviše u Zagrebu, dok je koprivnička bolnica preuzela njih tridesetak.

Slavica Marić naglašava da su “Liječnici bez granica” sudjelovali tek formalno, jer je njihovo priključivanje dogovoreno neposredno prije polaska, a u praksi su, kako kaže, više odmogli nego pomogli.
Zbog nesporazuma i nepoznavanja terena, došlo je i do incidenata – jedan vozač kamiona završio je u beogradskom zatvoru zbog podmetnute bombe pronađene u vozilu.

„Zbog takvih iskustava više nikada nismo uključivali Liječnike bez granica u organizaciju humanitarnih konvoja“, tvrdi Marić, dodajući da su nakon Vukovara uspješno organizirani brojni konvoji pomoći prema Šibeniku, Pagu, Dubrovniku i drugim područjima.

U svom obraćanju javnosti, Marić apelira na organizatore današnjih obilježavanja da prestanu veličati strane organizacije, a da pritom zanemaruju hrvatske građane, institucije i volontere koji su svojim radom, trudom i hrabrošću omogućili uspjeh konvoja.

„Zahvalite se državi Hrvatskoj, svim građanima koji su tih dana strepili nad svakim metrom kretanja konvoja. Zahvalite se svakom čovjeku koji je sudjelovao u humanitarnom konvoju za ranjenike iz Vukovara. Oni su dali srce svoje da pomognu, najbolje što su znali i mogli“, poručila je Slavica Marić.

Njezin apel odzvanja i danas – kao poziv na poštovanje prema tisućama anonimnih heroja, čija su djela ostala u sjeni službenih protokola, ali su u najtežim trenucima povijesti pokazala pravo lice hrvatskog zajedništva.

Cijeli tekst objave možete pročitati u nastavku…

KONVOJ ZA VUKOVAR – 11.LISTOPADA 1991

Ne mogu više ovo gledati, moram ovo napisati!

Dragi Vukovarci!

Svake godine obilježavate Dane humanitarnog konvoja za ranjenike, koji se u listopadu 1991 godine uspio probiti do Vukovarske bolnice i izvesti 106 teških ranjenika na slobodno područje Hrvatske.

Na tu proslavu pozivate ljude koji nikakve veze s tim konvojem nemaju i organizaciju Liječnici bez granica, a ne pozivate ni jednu osobu koja je stvarno zaslužna za provođenje i uspjeh tog humanitarnog konvoja.

Pa, dragi Vukovarci, ovo je prava istina, bilo bi dobro da svoju povijest naučite onakvom kakva je zaista bila:

Na organiziranom sastanku s premijerom Vlade RH, dr Franjom Gregurićem, a na moj prijedlog, osnovali smo Ured za Slavoniju i Baranju i smjestili ga pri Ministarstvu rada i socijalne skrbi, gdje je ministar bio Bernardo Jurlina. Ja sam imenovana voditeljem Ureda. Ubrzo smo povezali sve Krizne štabove u Hrvatskoj i započeli pripreme, skladišta i slanje pomoći širom Hrvatske.

Cstom kroz Bogdanovce i u suradnji s dr Josipom Husarom, slali smo vozila i svu moguću humanitarnu pomoć dok je put kroz kukuruze postojao. Kad je put zatvoren, a dojave iz Vukovara, u razgovoru s dr Njavrom su bile alarmantne, shvatila sam da moramo pokrenuti medjunarodnu akciju i dostaviti pomoć i evakuirati ranjenike.

Moj prijedlog za organizaciju humanitarnog konvoja prihvatila je Vlada RH i general Imra Agotić i ja smo u pregovorima s Međunarodnim Crvenim Križem, uspjeli dobiti njihovo odobrenje da je konvoj potrebno organizirati i da će ga podržati.

Bernard Kouchner je imenovan za voditelja Konvoja, kako bi Konvoj bio pod zaštitom Međunarodnog Crvenog Križa i imao međunarodni karakter. U dogovoru s njime, odlučili smo Konvoju iz istog razloga priključiti organizaciju LIječnici bez granica. Na organizirani konvoj oni su se priljučili na zagrebačkom Velesajmu prije samog polaska konvoja.

U 24 sata smo pripremili čitav konvoj, koji se ukupno sastojao od 84 vozila, koja su se, počevši od Zagreba, putem do Osijeka priključivala na 5 različitih punktova, gdje je posljednji bio u Osijeku i gdje su se u zadnji čas utovarivale hladnjače s mesom, kako bi što dulje sati izdržale do istovara u Vukovaru.

Dakle, sva pomoć, kako humanitarna tako i medicinska, sva vozila i sve, baš sve, od intraokularnih leća za dr Njavru za ranjenike, do čokolade, organizirala je, platila je hrvatska država, a organizirala i poslala ekipa od 5 ljudi iz Ministarstva socijalne skrbi uz pomoć stotina ljudi koji su utovarivali, vozili, prikupljali i pripremali svaki komad poslane pomoći.

Građani grada Zagreba dolazili su na Velesajam s vrećicama punim hrane, cigareta, Vegete, svega što im je palo na pamet, iz jedne je vrećice virila čak i lutka za neko dijete. Bez riječi su dolazili do konvoja kamiona ispred Velesajma, zavitlali vrećicu na zadnji kamion i čvrsto mi stisnuli ruku i isto tako, bez riječi, stali sa strane da isprate konvoj sa suzama u očima.

Vojni dio akcije vodio je u hotelu I, pok. general Imra Agotić, koji je u isto vrijeme vodio pregovore s generalom Rašetom.

Dakle, istina izgleda ovako: ja sam iz ureda u Ministarstvu socijalne skrbi vodila humanitarni konvoj za Vukovar, a Imra Agotić je u isto vrijeme vodio pregovore o puštanju vojarne Borongaj kada humanitarni konvoj s ranjenicima bude izašao iz Vukovara. Zapovjednik obrane Vukovara, Mile Dedaković je takodjer aktivno sudjelovao i pratio kretanje Konvoja i donosio odluke u interesu obrane grada te smo od njega dobijali informacije, naloge i instrukcije za vodjenje Konvoja iz Zagreba.

U dogovoru sa Zlatkom Kramarićem iz Osijeka, grad Osijek je pripremio autobus s ležajevima za izvoz teških ranjenika i mala sjedala za djecu na podu, a poslali smo i Mercedes vozilo s kompletnom operacionom salom. Ova vozila nisu, nažalost, stigla do Vukovarske bolnice i putem su ih zadržali.

Plan i dogovor na koji je druga strana pristala, bio je izvesti 300 teških ranjenika i dovesti ih u Hrvatsku. Nažalost, izvezli smo u konvoju samo 106 ranjenika, od kojih je jedan putem podlegao ranjavanju.

Liječnici bez granica su, ne poznavajući ozbiljnost situacije i opasnosti, svojim su ponašanjem uzrokovali da je vozač kamiona zbog nađene jedne bombe u vozilu, a koja je bila podmetnuta, odveden u Beograd u zatvor, kojeg smo teško kasnije oslobodili.

Iz tog razloga, što su nam LIječnici bez granica više smetali nego koristili, nikada ih više nismo uključili ni u jednu organizaciju humaniranih konvoja. A poslali smo konvoje za Šibenik, Pag, Dubrovnik..i velikih broj malih konvoja kojima smo slali pomoć.

Kada je Konvoj konačno sa 106 ranjenika izašao iz Vukovara, rranjenici su po dogovoru rasporedjeni u bolnice širom Hrvatske. Najviše ih je ostalo u Zagrebu, a moja rodna Koprivnica, u dogovoru sa mnom, preuzela je u bolnicu 30 ranjenika, sve organizirano i s punim srcem.

Dakle, dragi Vukovarci, Konvoj za ranjenike iz Vukovara, organizirala je i platila HRVATSKA DRŽAVA i njezine institucije, gradjani ove zemlje!! Ispraznili smo državne rezerve hrane, skladište Stožera saniteta, 84 vozila iz Stožera Saniteta i skladišta Vlade RH, sve bolnice su poslale organiziranu pomoć prema dogovoru, gradjani su donosili pakete pomoći…a vi na obilježavanje tog dana pozivate samo Liječnike bez granica!

I beskrajno ste im zahvalni!

Vaši ljudi i organiziratori tog obilježavanja, jako dobro znaju tko je bio inicijator i organizator Konvoja i kako je teklo provodjenje Konvoja, te koliko su grešaka napravili. Na primjer, rečeno im je da nitko od ranjenika s Konvojem ne smije izaći sa ranjeničkim kartonom na kojem je zaokruženo “ZNG”, sa krunicom oko vrata i u žutim Borovskim čizmama, a svi ranjenici su izašli u poderanim pidžamama, ali su sva ova obilježja imali na sebi.

Dragi Vukovarci, zaboravite jednom, u interesu istine i stotina časnih ljudi, koji su sudjelovali u ukupnoj organizaciji, utovaru, vožnji i provodjenju Konvoja, svih ljudi po skladištima i bolnicama, svih vozača, svih gradjana koji su donosili vrećice s pomoći….zaboravite jednom da se treba klanjati nekome izvan Hrvatske, zaboravite jednom da je hvalevrijedno samo ono što dolazi preko granice, prestanite biti ulizice…. sjetite se BAREM JEDNOM svih ovih ljudi koji su radili i takodjer svoj život stavili na kocku da organiziraju i dovezu Konvoj u Vukovar i ZAHVALITE SE JEDNOM I NJIMA!

Zahvalite se državi Hrvatskoj, svim gradjanima Hrvatske, koji su pomogli i tih dana strepili nad svakim metrom kretanja konvoja, zahvalite se svakom čovjeku koji je sudjelovao u humanitarnom konvoju za ranjenike iz Vukovara!!

ONI SU TI KOJI SU SUDJELOVALI I SRCE SVOJE DALI DA POMOGNU, NAJBOLJE ŠTO SU TOG TRENUTKA ZNALI I MOGLI!!

BAREM JEDNOM SE ZAHVALITE NJIMA.

Napisala: Slavica Marić/ Facebook