Snažno svjedočanstvo Mladena Korečića: Sjećanje na razmjenu i strahote logora ne smije izblijedjeti
Na 34. obljetnicu razmjene kod Finela, prvi zarobljeni policajac u Petrinji 1991. ispričao je za Radio Banovinu potresnu priču o danima zatočeništva, borbi za život djece i trenutku slobode nakon višemjesečnih mučenja
Na 34. obljetnicu razmjene hrvatskih vojnika i policajaca kod Finela kraj Petrinje, Radio Banovina u jutarnjem je programu ugostio Mladena Korečića, prvog zarobljenog policajca u Petrinji 1991.
Njegovo svjedočanstvo, protkano strahotama logora, ali i trenutkom slobode 31. listopada 1991., snažno je podsjetilo na cijenu koju su pojedinci i obitelji platili za hrvatsku neovisnost.
Nakon zarobljavanja u središtu grada, odveden je u vojarnu “Vasilj Gaćeša” gdje je noć proveo vezan, bez cipela, izložen stalnim premlaćivanjima. Opisao je kako su ga vojnici dolazili gledati i vrijeđati, dok je on pokušavao shvatiti što se promijenilo u ljudima koje je poznavao od prije rata. “I tako sam sjedio na tom stolcu ujutro do pet sati, a u međuvremenu stalno su dolazili i tukli me. Padao sam sa tog stolca, dizao se i sam sam sebe pitao pa šta se to kod tih ljudi desilo. Da tako odjednom me tuku i ne znam iz kojeg razloga.”
Iz Petrinje je prebačen u Kazneno-popravni dom u Glini, gdje je, kako je ispričao, najvećim dijelom bio zatočen u samnici. Prema njegovom svjedočenju, među zatočenima u Glini trojica su podlegla batinama: Ivan Kalajić, Stjepan Šmislj i Ivan Gregorić. U trenutku kada je najavljena razmjena, zatvorenici su očekivali razmjenu “svi za sve”, no na liniji kod Mošćenice počelo se s prozivanjem – prvo civili, pa tek potom pripadnici MUP-a i ZNG-a. Razmjena je, naglašava, prekinuta zbog noći, a nastavak je za neke označio još pet ili šest mjeseci logora.
Jedna od najtežih tema o kojoj je govorio bila je sama predaja. Kao tadašnji pričuvni policajac, odlučio je ostati uz djecu i spriječiti još veću tragediju, iako je čvrsto vjerovao da se nikada neće predati. “Kad je to sve počelo, uvijek sam sebi govorio da se ne budem nikad predao. Ali bila je takva situacija, bila su djeca tu i nisam se mogao ubiti u tom momentu. To je možda jedini razlog, a inače da sam bio sam, ja se sigurno ne bih predao.”
Dan razmjene 31. listopada 1991. za Korečića je bio izlazak iz mraka u svjetlo. Nakon što je prebačen u Sisak, dočekao ga je pokojni dr. Panjan, potom i stric, a sljedećeg jutra susreo je obitelj u Zagrebu. Bio je, kaže, iscrpljen do krajnjih granica – težak svega 56 kilograma – no zagrljaj djece i obitelji bio je trenutak koji ne zaboravlja. Istodobno, svjestan je da su mnogi te večeri vraćeni u glinske tamnice i čekali još mjesecima.
Korečić je u emisiji uputio i jasnu poruku mladima: smatra da se o tim godinama premalo uči i da bi školski programi trebali jasnije obuhvatiti ratne događaje na Banovini, u Petrinji i Glini, kako bi se razumjelo tko je pokrenuo nasilje i kakve su bile posljedice. Snaga njegova svjedočanstva podsjeća da je sjećanje na žrtvu dio kolektivne odgovornosti – i civilizacijska obveza.
Cijeli razgovor poslušajte u nastavku:
