Šola: Talijanski provokatori s granice su zapravo provoditelji politika UN-a o planskoj zamjeni stanovništva

Ovo što su napravili europarlamentarci koji su došli u silnoj brizi za migrante na granici Hrvatske ima zanimljivu pozadinu. Prije svega blaćenja RH, njezinih institucija, ponajprije policije, kojoj je zadatak, kao i svakoj policiji, bdjeti nad vladavinom prava i sigurnošću, piše Ivica Šola u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomice prenosimo.

U kojem su svojstvu došli, to (ni) oni sami (ne) znaju, no u ime brige za migrante kršiti zakone jedne članice EU-a i prelaziti granicu protuzakonito, nije dostojno člana EU parlamenta, jer i EU počiva na vladavini prava. Njima su se pridružili domaći pomagači, eurozastupnici, Biljana Borzan. Sve skupa sliči na knjigu SDP-ova europarlamentarca Freda Matića pod naslovom “Ništa lažno”, u kojoj doista nema ništa lažno, osim naslova.

Na čelu ove delegacije provokatora bio je potpredsjednik Komisije EU-a za građanska prava Pietro Bartolo. Bartolo je ginekolog i predstavlja se kao humanitarac pa je dobio epitet “liječnik migranata”, jer već par desetljeća na Lampedusi pomaže ilegalnim migrantima. Svaka čast!

U talijanskoj javnosti bio je potpuno nepoznat sve do 2015. i Merkeličina migrantskog tsunamija, politike dobrodošlice, koji je, do dana današnjeg, nanio mnoge štete Europi i Italiji, što je dovelo do pojave Salvinija, koji je ovim protuzakonitim (!) radnjama htio stati na kraj, ne dirajući, naravno, humanitarnu dimenziju problema, jer je problem već tada postao sigurnosni.

Ne zaboravimo da je upravo preko Bartolove Lampeduse gdje je ovaj ginekolog skrbio o migrantima došao onaj islamist koji je poklao ljude, odrubio im glave, u crkvi u Nici. Koliko takvih ima još na Bartolovoj Lampedusi ili na granici s Hrvatskom?

Budući da su papa Franjo i talijanski biskupi zauzeli stav prema migrantima takav da je pomiješana humana, evanđeoska dimenzija problema s onom sigurnosnom i zakonskom koja je u nadležnosti države, a ne Crkve, zajedno s nevladinim organizacijama financiranim od Sorosa, te medijima, kreću u projekt stvaranja kontrapunkta Salviniju. Tražili su katolika, migrantskog Samaritanca. Tako, do 2015. nepoznati Bartolo, postaje njihov zajednički projekt.

Za svoju ilegalnu (!) proimigrantsku politiku uskoro je u Europi, baš u Merkeličinoj Njemačkoj, postao zvijezda. Iste godine, bacaju Bartoloa na veliku (političku) scenu, a redatelj Gianfranco Rosi, odrastao u Eritreji i Turskoj, snima o njemu film “Fuocoammare“ koji, a gdje drugdje, već u Merkeličinoj tada proimigrantskoj Njemačkoj u koju je stiglo milijun migranata, dobiva na prestižnom festivalu u Berlinu važnu nagradu, Zlatnog medvjeda.

Tako je Bartolo od anonimnog provincijskog liječnika i aktivista lansiran u europsku političku arenu, a Renzi ga kao medu vodio i pokazivao po Europi u stilu, ovo je Italija, a ne Salvini. Bartolo ovu kreiranu popularnost vrlo brzo kapitalizira, pa iako je do tada promijenio kao humanitarac nekoliko stranaka i obnašao na Lampedusi vijećničke ili dogradonačelničke funkcije, s liste Demokratske stranke ulazi 2019. u Europarlament.

Bartolo je imao ogromnu podršku Talijanske biskupske konferencije i njihova glasila, dnevnika Avvenire, istog lista koji je prošli tjedan prvi popljuvao RH i našu policiju, donoseći bijesni naslov s početnom crveno obojenom riječju “ekskluzivno“, kako je Bartoloa i ekipu kao europarlamentarce “prvi put u povijesti“ jedna država blokirala u radu, vijest prepuna laži i nedostojna bilo kojeg lista, pogotovo s katoličkim predznakom, gdje nije poštovano temeljno pravilo izvještavanja – čuti drugu stranu, konkretno ministra Božinovića, kojeg nikada nisam vidio tako ljutog pred kamerama. S pravom.

No, iza svega postoji puno dublja povijest i priča, kojoj nije kraj za RH, koju ću nazvati “talijansko-vatikanskom vezom”.

Prije dolaska Bartoloa i ekipe, s papom Franjom kontaktirao je Talijan, visoki povjerenik UN-a za izbjeglice (UNHCR) Filippo Grandi, isusovački đak s diplomom Gregoriane, koji mu je priopćio da hrvatska policija zlostavlja migrante, ono što nevladine udruge po europskim medijima šire već dugo. I šef (bivši, daj Bože) UNHCR-a za Hrvatsku je Talijan, Giuseppe DiCaro koji ima, gle čuda, master iz arapskog i turskog jezika i islamske književnosti, prava i umjetnosti.

Dakle, lijepo umrežena ekipa, i eto ti najednom Bartoloa i društva, performera i provokatora, na granici RH i BiH u “akciji spašavanja”, zapravo provoditelja politike UN-a iz dokumenta iz dvijetisućitih koji rješenje za demografske probleme Europe vide u planskoj zamjeni stanovništva. U tom smislu, Vatikan će sigurno krenuti, ili je već krenuo, s pritiscima na hrvatske biskupe da stanu uz tu agendu.

Što je Hrvatskoj činiti? Jednostavno, inzistirati na vladavini prava, poštujući ljudsku i humanitarnu dimenziju problema te, istovremeno, snažnom diplomatskom inicijativom, od Vatikana do Bruxellesa, jasno u lice reći – Popu pop, bobu bob!

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.

* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala