Spašavao je branitelje: 'Rekao je da ne plačem i da će doći...'

DRŽI JE NADA Magdalena Kokotović (73) još se nada da joj je sin Zvonimir živ. Zadnji put vidjela ga je u svibnju 1992. godine, dan prije ranjavanja i nestanka

Sve mi njegovo fali. Glas, smijeh, pogled... Kad čujem korake na stubištu u hodniku, uvijek pomislim to je on. Uvijek je preskakao po dvije stube, po tome sam ga uvijek prepoznala. U svakom djetetu koje hoda prema meni vidim svog sina.

POGLEDAJTE VIDEO

Teško je to, u pola glasa, jednoličnim tonom govori Vinkovčanka Magdalena Kokotović (73), majka nestalog branitelja Zvonimira Kokotovića (25). Ovaj hrabri branitelj preživio je Vukovar i Vinkovce, dva ranjavanja, rovove i terene u Nuštru, Slavonskom Brodu i drugim ratištima. A onda nastradao i nestao u svibnju 1992. godine u Vidovicama u BiH. Magdalena o sinovu nestanku zna toliko malo da se zapravo još nada da je živ. Možda ne baš i zdrav, pa joj se zbog toga ne može javiti sve ove godine, ali zasigurno je živ. Uvjerena je da mora biti živ kad ga nigdje nema.

Ranjen u glavu i oko 

- Kad se suprug ubio zbog bolesti, Zvonimir i Snježana bili su još maleni. Morala sam se zaposliti da preživimo. Radila sam u tvornici Kvalitet, prvo kao spremačica, a potom u proizvodnji. Djecu su mi tad čuvali moji roditelji. Zvonimir je završio poljoprivrednu školu i odlučio ići u policiju u Zagreb. Nisam se protivila jer i da jesam, nisam ga mogla odgovoriti. Završio je školu za Prvog hrvatskog redarstvenika, koja je se tad otvorila. Dobio je posao u Županji i vratio se kući, a onda su ga premjestili u Vinkovce. Tu ga je zatekao rat - prisjeća se Magdalena.

Nakon napada četnika na hrvatske redarstvenike u Borovu Selu Zvonimir je trebao biti među ekipom koja je tad poslana na intervenciju.

Samo zbog činjenice da je bio mlad policajac nisu ga pustili.

- Jako ga je pogodila vijest da su njegovi prijatelji stradali u Borovu. Bio je ogorčen, plakao je i s drugim policajcima išao po tijela svojih kolega. Tad mu je bilo jasno da će biti rata.

Jako sam se bojala za njega, svaka majka boji se za svoje dijete - kazuje Magdalena gledajući u fotografije svog sina, jedino što joj je od njega ostalo.

- Kad su počeli napadi na Vukovar, priključio se 3. gardijskoj brigadi, u kojoj mi je bio i brat. Kasnije je prešao u 109. brigadu u Vinkovcima. Nakon nekog vremena postao je zapovjednik voda. Kad god je mogao, dolazio nam je u podrum i donosio hranu jer nas je u podrumu bilo puno. Obično bi malo odspavao, pripremila bih mu neko jelo ili kolače da odnese svojim dečkima na položaj - kaže Magdalena, koja je nekad živjela u kući punoj ljudi, a danas živi sama u stanu. Zvonimir je dva puta ranjen. Prvo ga je u Nuštru krhotina granate pogodila u glavu, a potom ga je u Vinkovcima geler pogodio u oko. Magdalena se ponadala da će njezin sin konačno prestati odlaziti na ratište, no nakon oporavka u bolnici u Slavonskom Brodu vratio se u Vinkovce.

Sam je preplivao Savu 

- Nije ga se moglo zaustaviti. Uvijek je govorio: ‘Moram pomoći ljudima, da ne izginu’.

Tako je bilo i te nedjelje ujutro, 3. svibnja 1992., kad su trojica vojnika iz 109. brigade došla po njega i rekla mu da pođe s njima u Vidovice. Objašnjavali su da je najsposobniji izbaviti ljude koji će tamo poginuti ako ih netko ne spasi. Tad sam ga vidjela zadnji put. Pozdravili smo se. Na odlasku sam mu rekla: ‘Sine, nemoj majku ostaviti, tko će mene gledati?’. Zamolio me da ne plačem jer će se sutra vratiti. U ponedjeljak su mi došli u stan i rekli da je poginuo. Kasnije su mi opet došli reći da je živ, ali nisu rekli gdje je - prisjeća se Magdalena najgorih dana u svom životu. Nikad zapravo nije točno ni saznala tko je njenog sina poslao u Vidovice i zašto baš njega te što se tamo točno dogodilo.

- Rekli su mi da je sam preplivao Savu. Bio je sav mokar dok je došao do Vidovica, svaki od branitelja dao mu je komad odjeće. Tamo je spasio neke vojnike iz Zagreba. Pogurao ih je u kombije da ih odvezu na sigurno. Grunula je granata u prvi kombi i ubila vozača, a moj sin je ispao sa suvozačkog sjedala. Gorio je. Zagrepčani su ga navodno spašavali, gasili da posve ne izgori. Dalje od toga ne znam. Ni je li preživio ni kamo su s njim nakon toga - govori Magdalena. Ističe da joj sve ove godine nitko od ljudi koji su tad bili u Vidovicama s njenim sinom nije došao i ispričao što se sve tamo dogodilo. Čak nisu došli ni Zagrepčani koje je spasio.

Vidovice su oslobođene 4. svibnja 1992. godine.

Našli samo lopatičnu kost 

- U selu je kasnije nađena masovna grobnica u kojoj je bilo više tijela hrvatskih branitelja. Tražila sam i svog sina, kći je dala DNK, no ništa nisu pronašli. Majka sinova suborca tamo je našla kosti svog djeteta, a ja svog Zvonimira nisam pronašla. Liječnici su mi rekli da su pronašli samo jednu kost lopatice za koju ne znaju kome pripada te da ne mogu temeljem samo jedne kosti reći da je to moj sin.

Ja i dalje mislim da su ga tamo ipak spasili i da je preživio - plače Magdalena, koja je utjehu pronašla u molitvi. Obilaze je kći i unuci.