Špijunska operacija Hrvata prestravila Srbe: ‘Zove se po riječi kojom plaše djecu u Zagori’

STRAH I TREPET

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja smatra se jednim od najvećih uspjeha tadašnjeg predsjednika i vrhovnog zapovjednika hrvatskih snaga, Franje Tuđmana. Svjestan da oslobađanje vojnom operacijom po uzoru na Oluju ne bi teklo tako glatko, te da bi se na samom koncu rata moguće brojale i tisuće žrtava na obje strane, Tuđman je učinio sve kako bi Srbe privolio na mirno rješenje i dugoročnu prilagodbu na suživot s Hrvatima.

Unatoč tome, tadašnje vodstvo države računalo je na mogući otpor Srba na mirnu reintegraciju, pa su se stoga vojni stratezi za svaki slučaj bacili na osmišljavanje pričuvnog plana koji je tada bio vrlo izgledna opcija.

Taj pričuvni plan nazvan je “operacija Grom” a s pripremama se započelo odmah nakon Oluje. Naravno, cilj ove operacije bio je vojno oslobađanje Hrvatskog Podunavlja. Prvi korak odradile su bespilotne letjelice koje su snimale svaki metar Baranje i Podunavlja, uključujući i teritorij Vojvodine i Istočnog Srijema, gdje su bile raspoređene snage novosadskog korpusa VJ.

Foto: Wikipedija

Manjinjorgo – veličanstvena operacija iz sjene

Osnovani su združeni stožeri u koje su pozvani časnici koji su se najviše dokazali u Bljesku i Oluji. Počele su dobro skrivene pripreme i simulacije bitaka, a računalo se da će u akciju krenuti između 30 i 50 tisuća vojnika iz pet gardijskih brigada. U pričuvi je bilo raspoređeno još oko 100.000 vojnika, za slučaj uključivanja Vojske Jugoslavije u sukob, a na okupiranom području Srbi su raspolagali s oko 25.000 vojnika.

Žurilo se nije, pa su tako planovi potanko slagani mjesecima. Stožer HV-a koji je pripremao ovo iznenađenje, novu taktiku nazvao je “Vatreni kanali”, a potom je Slavoncima u čast, preimenovana u “Vatrene kočije”. No, prije nego li krene u oružani povrat okupiranog Podunavlja, kako bi se izbjegle nove žrtve, Hrvatska je povukla još jedan potez kojim je instruirala obavještajne službe. Tajna operacija nazvana je Manjinjorgo, pa iako je riječ o iznimno značajnoj ratnoj operaciji, Hrvati za nju gotovo da nisu ni čuli.

“Zadnja operacija u Domovinskom ratu nije Oluja ni Maestral niti Južni potez. Zadnja je operacija Manjinjorgo, riječ iz Dalmatinske zagore kojom su se plašila djeca. Ona je krenula odmah nakon Oluje, a o tome Granić i njemu slični nisu smjeli znati. Izvele su je hrvatske obavještajne službe i vojno-obavještajna služba za koju su znali samo predsjednik i ministar obrane”, tvrdi umirovljeni admiral Davor Domazet Lošo, autor knjige “Rat u kojem je spriječen genocid”, a koja cjelovito prikazuje Domovinski rat na strateškoj razini.

Foto: Screenshot

Špijunskim igricama do mirne reintegracije

“Da ta operacija nije uspjela, išlo bi se s pravom ratnom operacijom koja se zvala ‘Vatrene kočije’. Tuđman nikada ni u primisli nije imao da ne vrati sva okupirana područja, i toga morate biti svjesni. Što se tiče operacije Manjinjorgo, išla je na dva elementa: iznurivanje srpskih snaga (11. korpus vojske RSK ) i  iza toga je bila vojska JNA. Učinak Oluje bio je psihološki, prisluškivao sam Miloševića, pa je zapovjednik 11. korpusa Dušan Lončar mislio da prisluškujemo i njega. Uhvatila ga je panika, pa je isključio sve telefone. Zatim je trebalo sukobiti Miloševića i Ražnatovića, a to se i dogodilo.”

Onda su, kaže Lošo, dobili informaciju da mađarski izaslanik radi za srpske obavještajne službe, pa su mu podmetnuli kako Hrvatska raspolaže raketama kojima planira gađati Beograd. Već sutradan su, kaže, doznali da je Srbima to dojavljeno: “Sve se to događalo za vrijeme Daytonskog sporazuma, na kojem je bio Mate Granić. I na kraju slušamo Beograd koji zaključuje: ‘Pa nećemo izgubiti još jedan rat’. Upravo su zato Srbi s okupiranog područja Podunavlja iznenada 12. studenoga 1995. pristali na mirnu reintegraciju. Obavještajna operacija je uspjela, jer da nije, išla bi vojna operacija Vatrene kočije”, ispričao je Lošo o obavještajno-psihološkom ratu koji je Srbe doveo pred gotov čin i pristajanje na mirnu reintegraciju.

“Kao jedan od planera te akcije koji joj je dao ime u slavu i čast naših Slavonaca koji vole konje, mogu reći da bi ta akcija u borbenom smislu bila iznad operacija Oluja. Mi bismo za 48 sati bili na Dunavu, odnosno 5 gardijskih brigada bi stajalo između Save i Dunava, a iza 250 000 vojnika. No, hvala Bogu da je operacija Manjinjorgo uspjela, jer žrtava je već bilo dovoljno. Tuđman je bio iznenađen taktičkom zamisli te operacije, ali je prekrižio naziv ‘Vatrene kočije’ i nazvao je ‘Vukovarska golubica”‘.