SPORTSKI VREMEPLOV: Smrt sportske legende bolno je udarila u srce navijača hrvatskog kultnog kluba

NK Zagreb je, jedini klub pored Dinama, Rijeke i Hajduka koji je osvojio naslov prvaka Hrvatske i to ne tako davno, eto prije dvadesetak godina, a danas je klub o kojem se piše jedino kada predsjednik Dražen Medić svrati pozornost na sebe. Žalosna priča o ponosu Zagreba i zagrebačkog nogometa ide dalje. A mi ćemo se u ovom feljtonu prisjetiti dvije apsolutne igračke legende…

Zagreb nastupa u Četvrtoj nogometnoj ligi, Time je rečeno sve. Propast, agonija Zagreba je toliko uzela maha da je teško vjerovati da će se ovaj klub ikada oporaviti.

U nedavnom intervjuu s legendom zagrebačkog nogometa, i samog NK Zagreba, Dragom Vabecom čuli smo i ovo:

Dvije legende preminule

“Bolje da me to niste pitali o Zagrebu. Agonija je to koja me boli. Meni je Zagreb jako drag, ja sam na koncu više utakmica igrao za Zagreb nego za Dinamo. Jedan gospodin, Dražen Medić, je došao u taj klub, pa je promijenio i grb Zagreba, i dres bacio na crvenu boju i tu je počeo nezadrživ pad. Meni je to teško reći, ako se nešto drastično ne promijeni, Zagreb bi mogao i nestati”.

Veterani Zagreba dugo vode bitku s Draženom Medićem. I u pravilu je gube…

U počast tom velikom klubu donosimo priču o dvije klupske legende, nađalost pokojne, priču o Boži Bakoti i Željku Smoleku. Prije nešto manje od sedam godina (listopad 2015.), umro je Božo Bakota u 66. godini, a godinu kasnije zauvijek nas je i napustio Željko Smolek (64) godine koji je s Bakotom činio sjajan napadački krilni dvojac, iza kojih nje oridnirao Drago Rukljač. Ova generacija Zagreba puna je nezaboravnih nogometnih imena, red ih se sjetiti u ovako tužnim sjećanjima.

Sve su to jaka nogometna imena: Šarović, Čopor, Antolić, Čop, Tkalec, Lipovac, Uljan, Smolek, Bakota, Kovačić, Rukljač, Čerček, Simunić, Valec, Godinić, Šišić, Markulin, Kafka, pa prije Močibob, Horvat, Šetka i mnogi drugi…

Željko Smolek fakat je bio prava legenda kluba iz ulice pjesnika, ulice Silvije Strahimira Kranjčevića na zagrebačkoj Trešnjevci. Pa, pogledajte ove brojke, on je u klubu kao igrač, trener i djelatnik proveo 35 godina. Igrao je za Zagreb od 1969. do 1984. godine, u čak 670 utakmica, nije preambiciozno reći zbog takvih igrača postajala su stajaća mjesta. Jer, kad je prodirao Smolek svi su morali ustajati, toliko je atraktivan bio. Imao je dribling, pogled, centaršut, eleganciju, imao je sve!

Pokojni Smolek je bio i trener, no pomno je pratio što se događa u njegovom klubu. Nije se ustručavao reći što misli o ovakvom Zagrebu koji pluta po drugoligaškim ljestvicama, bez identiteta, zaboravljajući na svoju prošlost. Teško se mirio s današnjim Zagrebom, govoreći kako je njegov klub bio treći u Hrvatskoj odmah iza Dinama i Hajduka, a danas…

Danas je Nogometni klub Zagreb četveroligaš, nekad je bio ne samo sjajan hrvatski prvoligaš i prvak (2002), nego i u bivšoj državi jedan od najomiljenijih klubova zbog stasite i dobre generacije sedamdesetih i osamdesetih godina.

Smrt Željka Smoleka, zdravog kao dren nakon uboda ose i jake, prejake alergijske reakcije bolno je udarila u srca “zagrebaša” koji su se nakon dugo godina okupili u svom klubu, odati počast svom suigraču, Koki, kako su ga od dragosti zvali. Vratile su se uspomene ne samo kod njegovih suigrača i suvremenika, već i kod postarijih navijača, novinara, sportskih djelatnika…

Rođen 1952. godine, Željko Smolek Koka izrastao je na zagrebačkim travnjacima u jednog od najboljih zagrebačkih nogometaša. Nastupao za zagrebački Kemičar (1967–69) i NK Zagreb (1969–84), za koji je odigrao 670 utakmica. Da, takva su to vremena bila, prisjeća se novinar Anton Samovojska: “Igrač je cijelu karijeru provodio u jednom klubu, postajao je legenda za igračkog života”!

Smolek je bio član talentirane generacije Zagreba koja je 19. srpnja 1973. u Maksimiru pred više od 64.000 gledatelja u kvalifikacijskoj utakmici za odlazak u Prvu ligu igrala neriješeno s Osijekom 2-2 da bi nakon izvođenja jedanaesteraca izborila plasman u prvu jugoslavensku ligu.

Upravo ta utakmica i danas je medijska atrakcija, jer na tom sportskom događaju postignut je jedinstveni rekord. Nikad prije, a ni poslije u Hrvatskoj nije bilo toliko gledatelja na jednom sportskom događaju! Danas maksimirski stadion u Zagrebu prima nešto više od tridesetak tisuća gledatelja, no zdanje na istočnom dijelu grada znalo je posjetiti i šesdesetak tisuća gledatelja. Dinamove utakmice znalo je nerijetko u derbijima protiv Hajduka, Crvene zvezde ili Partizana gledati više od 60 tisuća navijača, no Maksimir nikad nije bio pun kao 19. srpnja 1973. godine. Tada je na kvalifikacijskoj utakmici Zagreba i Osijeka za plasman u Prvu ligu bilo i 70 tisuća gledatelja. Uostalom, jedan podatak dovoljno govori – za tu utakmicu prodano je 64.138 ulaznica.

Smolek je igrao tu utakmicu, veoma dobro. Možda izgleda čudno zašto je toliko ljudi došlo na jednu, ruku na srce, drugoligašku utakmicu. No, vremena se mijenjaju i ako danas tako nešto nije moguće prije više od 40 godina to je bilo lako ostvarivo. I Zagreb i Osijek te su sezone bili sjajni u drugoligaškoj konkurenciji. Kvalifikacije su bile teške, Osijek je završni dvoboj sa Zagrebom izborio pobjedom protiv Prištine. Zagreb je do zadnje runde i nadmetanja s Osijekom morao preskočiti Famos iz Hrasnice. U dvoboju Zagreba i Famosa, zamislite, na maksimirskom stadionu bilo je 50 tisuća gledatelja.

Zagreb i Osijek u međusobnim dvobojima morali su tako odlučiti tko će u Prvu jugoslavensku ligu. Zbog velikog zanimanja navijača nije dolazilo u obzir da Zagreb uzvratnu utakmicu igra na svom stadionu u Kranjčevićevoj ulici. U prvoj utakmici u Osijeku i na danas znanom Gradskom vrtu bilo je čak 20 tisuća gledatelja. Ta utakmica u Osijeku bila je odgođena za dva dana jer se kompletna momčad Osijeka otrovala hranom. U zanimljivom osječkom dvoboju pogodaka ipak nije bilo. Osijek je u četiri godine po treći put igrao kvalifikacije za Prvu ligu i navijače slavonskog kluba nije napuštala nada da u Zagrebu na uzvratnoj utakmici mogu napraviti iznenađenje i konačno se dokopati prvoligaškog društva.

U Zagreb je tih ljetnih dana iz Osijeka krenulo – 30 tisuća navijača. Utakmica je zaista bila dramatična. Najprije je poveo Zagreb, pogodak je postigao Pero Močibob u 30. minuti. Zagrebovi navijači gromoglasno su slavili sve do 55. minute kada je Ljupko Petrović izjednačio, a u 65. minuti Bašić je doveo Osijek u vodstvo. Sada su po tribinama plesali i pjevali Osijekovi navijači. No, pred sam kraj utakmice Močibob je postigao još jedan zgoditak, za konačnih 2-2. I moralo se pristupiti jedanaestercima. Na tribinama je ključalo. Za Osijek su pogađali Lj. Petrović, Lončarić i Rupnik, a Močibob, Markulin, Rukljač i Hušidić za Zagreb. U junaka utakmice se prometnuo Zagrebov vratar Horvat obranivši udarce Milića i Bašića.

“Takvo slavlje Zagreb nikad nije vidio, ljudi su se vozili po krovovima tramvaja i pjevali. Grad je znao proslaviti ulazak još jednog kluba, uz Dinamo, u Prvu ligu”, sjeća se Drago Rukljač.

Vrijedi se prisjetiti i imena s te antologijske utakmice Zagreba; Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, Močibob, Rukljač, Smolek, nastupili su još Hušidić i Bakota.

Jedan novinar inspirativno je napisao izvještaj s te utakmice. “Te čudovišne, surove, euforične i iscrpljujuće veličanstvene kvalifikacije dobile su za zbogom svoj super-spektakularni finale. Nakon teških 360 minuta porođajnih muka u prisutnosti nezapamćenog broja gledatelja na maksimirskom stadionu rođen je novi prvoligaš – Zagreb. Divovska borba na igralištu, s predigrom, međuigrom i epilogom, i izvan terena, kulminirala je u predvečerje koje je nalikovalo smaku svijeta, izvođenjem jedanaesteraca, dovodeći igrače i navijače do ruba sloma živaca. Sudbina, godišnji i dugogodišnji rad ovisili su o udarcima s bijele točke. Stravično. Zagreb je sačuvao sigurnije noge i – ruke. Što je najizravnije odlučilo? Iz Zagrebove perspektive – Franjo Horvat. Odličan, bravurozan za vrijeme igre, obranio je dva jedanaesterca, omogućivši Hajrudinu Hušidiću da opravda naziv zlatne rezerve i označi početak slavlja kakvo ovaj grad nije doživio.”
Donedavni, tajnik HOO-a, Josip Čop dugo godina bio je Smolekov suigrač. Prisjeća se:

“Smolek je bio profinjeni, izuzetno brz tehničar, imao je nezadrživ dribling i odličan centaršut. Bio je prototip modernog krila s kojim sam u momčadi NK Zagreba proveo nezaboravnih osam godina, a nakon završetka karijere ostali smo prijatelji”.

Citiramo njegove riječi:
“Jedva da se i vidimo mi iz stare generacije, to vam sve kazuje”, znao je govoriti pokojni Smolek. “Kao ekipa smo se raspali, ne družimo se. Valjda da ne gledamo što je s današnjim klubom. To je bolno i za mene i za moje nekdašnje suigrače. Bolno je to i za mene i za nekdašnje suigrače. Zagreb je uvijek bio treći klub u Hrvatskoj, iza Dinama i Hajduka, a sad je spao na niske grane. Očito je ta vizija klupskog predsjednika Dražena Medića posve promašena, ali najviše me zabrinjava što je gradonačelnik Milan Bandić dignuo ruke od tog kluba.

Medić je ostao sam, nema upravu, dakle nema ljude koji bi mogli i trebali pribaviti novac za život kluba”, riječi su Željka Smoleka koji se javno suprotstavio i promjeni klupskog identiteta, kada su osnove klupske boje bijelo-plava promijenjene u crvenu:
“Nevjerojatno”, zborio je Smolek. “Ja to ne mogu shvatiti, ne može Zagreb imati crvenu boju, pa nismo mi Velež! To je katastrofa! Kad sam vidio prostorije u Zagrebellu, u kojima prevladava crvena boja, nisam mogao doći k sebi, pitao sam ljude: “Pa kaj je ovo, kaj smo mi Zvezda, Velež, ili – Zagreb”?.

Jednom rečenicom pokojni Koka je sve rekao – klub se danas ne vodi dobro. I točka. Neka mu je laka hrvatska zemlja!