SPREMA SE KAOS Mora ukloniti Dodika: Nijemac više nema izbora, pređena je crta nakon koje nema povratka

Bosna i Hercegovina je u novoj, dubokoj, institucionalnoj krizi. To nije nikakva novost jer naši susjedi praktički nisu izašli iz krize još od vremena raspada bivše države i početka rata. Sve što smo gledali od rata do danas bili su pokušaji da se napravi predah u dugotrajnim krizama uzrokovanim nepomirljivim stavovima o unutarnjem uređenju države, njezinu funkcioniranju i međunarodnom položaju. Daytonski mirovni sporazum zaustavio je rat u Bosni i Hercegovini. U to vrijeme je njegovim tvorcima to bilo najvažnije. Problem je nastao kada je brzinski pripremljeni mirovni sporazum postao podloga na kojoj je trebalo organizirati funkcioniranje države. Bilo je potpuno jasno kako takva država nije moguća, ustvari, izvornim mirovnim sporazumom država središnje državne institucije gotovo nisu ni postojale.

Jačanje institucija

Postojalo je tek nekoliko ministarstva koja su odavala privid središnjih državnih institucija. Poslije se, aneksima na mirovni sporazum (Ustav), pokušalo jačati državu i njezine središnje institucije. Uvedena su nova ministarstva i institucije bez kojih je teško zamisliti funkcioniranje države u današnjim vremenima. Paralelno su se jačale i institucije i uvodila nova ministarstva na razini Federacije BiH, također, navedene institucije i ministarstva na federalnoj razini nisu bili predviđeni izvornim Washingtonskim mirovnim sporazumom kojim je formirana Federacija BiH. Oba procesa kojima su jačane središnje institucije, uvođena nova ministarstva i institucije, na razini BiH te na razini Federacije BiH, pratila je neskrivena želja Bošnjaka za dominacijom i realiziranjem ratnih ciljeva nad drugim dvama konstitutivnim narodima. Upravo iz navedenih razloga i Srbi i Hrvati u BiH doživljavali su jačanje državnih i federalnih institucija kao prijetnju vlastitoj egzistenciji u BiH. Međunarodna zajednica koja upravlja BiH preko Ureda visokog predstavnika trebala je već na samom početku suzbiti tendencije iz bošnjačkog političkog tabora da se jačanje središnje države predstavi kao nastavak dosezanja ratnih ciljeva. Nažalost, učinjen je propust, štoviše, bivši visoki predstavnici znali su često hrabriti bošnjačke političare u davanju huškačkih izjava. Na taj način središnje državne i federalne institucije u očima Srba i Hrvata doživljavane su kao izravna prijetnja, odnosno kao bošnjačke.
Ovih dana bjesni još jedan sukob između institucija entiteta Republike Srpske i Ureda visokog predstavnika. Sukob je, naravno, posljedica nedorečenosti institucionalnog uređenja BiH u kojem stranci još igraju značajnu ulogu. Naime, Ustavni sud BiH koncipiran je na način da se u njega delegiraju predstavnici Srba, Hrvata i Bošnjaka, ali i nekoliko stranih sudaca. Navedeni strani suci u pravilu su se dosad priklanjali stavovima Bošnjaka prilikom odlučivanja o bitnim stvarima u BiH. Srbe je dodatno razbjesnila činjenica da je za suca Ustavnog suda nedavno imenovan Albanac iz kvote međunarodnih sudaca. Ključni razlog sukoba između Republike Srpske i Ustavnog suda BiH krije se u činjenici da je Ustavni sud nedavno donio odluku kojom je izvan snage stavio odluku Skupštine RS-a prema kojoj je raspolaganje državnim zemljištem u nadležnosti entitetskih vlasti. Sud je zauzeo stav kako je upravljanje državnim zemljištem u isključivoj ingerenciji države BiH.

Na ratnoj stazi

Ova odluka razbjesnila je Milorada Dodika koji je ionako otprije na ratnoj stazi protiv OHR-a i državnih institucija. Već ranije je pokušao donijeti nekoliko zakona kroz Skupštinu kojima je nastojao prenijeti nadležnosti države na entitet. Sve zakone koji su išli u navedenom pravcu OHR je uredno poništavao, a Dodik bi se povukao. Međutim, sada je Dodik otišao korak dalje i donio je uredbu, koja je objavljena u službenom listu RS-a, kako se na teritoriju RS-a ne primjenjuju odluke visokog predstavnika međunarodne zajednice (OHR-a). I ranije je Dodik imao ispada kada je izjavljivao kako ne priznaje aktualnog visokog predstavnika i njegove odluke. Međutim, sada je prvi put, kroz institucije, zabranio primjenu njegovih odluka u RS-u. Ovim činom prijeđena je crta nakon koje nema povratka. Crvena crta, ako takvo što u BiH uopće postoji. Christian Schmidt nema izbora – morat će smijeniti Milorada Dodika. Njegovo nereagiranje u ovom slučaju potpuno bi urušilo sustav države te bi idući potez Milorada Dodika bio referendum o odcjepljenju RS-a od BiH. Schmidt ne treba čekati potez institucija BiH jer su na ključnim pozicijama od državnog tužiteljstva preko SIPA-e (Državne agencije za istrage i zaštitu), tužiteljstva i MUP-a RS-a ljudi od povjerenja Milorada Dodika. Nitko od njih neće pokrenuti ni provesti istragu koja bi rezultirala uhićenjem Milorada Dodika zbog podrivanja ustavnog uređenja države. Ključno je pitanje – na koji način Christian Schmidt misli provesti uklanjanje Milorada Dodika s dužnosti? Da bi se predsjednik Republike Srpske uopće uklonio s pozicije i iz javnog života, u BiH će se morati stacionirati mnogo jače NATO-ove jedinice.

Mala snaga

Visoki predstavnici su odmah nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u nekoliko navrata smijenili stotine dužnosnika u RS-u, ali to su mogli provesti bez puno otpora jer su iza sebe imali tisuće dobro opremljenih i uvježbanih NATO-ovih pripadnika. EUFOR, odnosno NATO, trenutno u BiH ima tek nekoliko stotina pripadnika. MUP RS-a, njegove specijalne postrojbe i žandarmerija, dobro su opremljeni i sasvim sigurno će štititi Dodika. Odustat će tek kada shvate da nasuprot njih stoji sila protiv koje nemaju nikakve šanse. Baš kao što su se povukli odmah nakon rata kada su stotine ratnih dužnosnika smijenjene dekretima visokih predstavnika. Schmidt će prilikom uklanjanja Dodika morati paziti na nekoliko stvari. Prva je da ovaj čin ne izazove kolektivnu euforiju i likovanje političkog Sarajeva te da sebi ne pripisuju navedeno postignuće. U tom slučaju Srbi bi se dodatno vezali uz Dodika jer bi smjenu doživjeli kao napad na vlastitu egzistenciju. Drugi čimbenik je osiguranje minimalne podrške u opoziciji RS-a. Dodik je lukav političar i za sve krupne korake traži jedinstvo parlamentarnih stranaka u RS-u. Srbi su trenutno jedinstveni u odluci da se odbace ingerencije i visokog predstavnika i Ustavnog suda. U okolnostima apsolutnog jedinstva svih političkih čimbenika u RS-u bit će teško povući potez smjene predsjednika entiteta. Najvažniji preduvjet smjene Dodika je osiguravanje međunarodne podrške za ovaj čin. Međunarodna zajednica, vijeće za implementaciju mira u BiH, dosad je više puta pokazala nejedinstvo prilikom zauzimanja stavova o važnim pitanjima za budućnost ove zemlje.

Orbanova podrška

Prisjetimo se samo trakavice vezane uz donošenje novog izbornog zakona u Federaciji BiH. Dodik je već najavio kako ima podršku Mađarske za svoj stav i poteze. Nada se kako će Orban blokirati rezolucije EU-a i NATO-a u pogledu osude njegovih poteza. Ono što nije rekao, a na što vrlo vjerojatno računa, jest i podrška RH. Nema sumnje kako će predsjednik Milanović izraziti podršku Dodiku jer se taj narativ uklapa u njegove dosadašnje nastupe o funkcioniranju OHR-a. Uporište će vjerojatno potražiti i u 14 prioriteta koje je EU zadao BiH na putu prema punopravnom članstvu. Jedan od prioriteta je i odlazak stranih sudaca iz Ustavnog suda. Međutim, Dodik za svoje trenutne poteze jednostavno ne smije dobiti podršku službenog Zagreba. Više sam puta naglašavao kako politika RH prema Dodiku treba biti na razini situacijskog saveza uvjetovanog zajedničkom opasnošću od unitarističkog Sarajeva. Trenutni predstavnici Bošnjaka u institucijama vlasti federacije i države ni jednom svojom reakcijom nisu isprovocirali Dodika na navedene drastične poteze. Štoviše, pokazivali su spremnost za kompromis, izgradnju države na uzajamnom uvažavanju i suživotu. Potpuno je jasno kako to nije Dodikov cilj. Njegov krajnji cilj je separacija RS-a i njegovo pridruživanje Republici Srbiji. Hrvatska, njezina vlada i predsjednik, ne smiju biti sudionici tih i takvih planova. Strateški cilj Republike Hrvatske nikako nije granica sa Srbijom na manje od 100 kilometara od Zagreba.