Sramotni zastupnici i sramotne rasprave zalutalih političara: kad uvreda nadjača zahvalnost

indonežanin - Zainul Abidin Gajo

Nevjerojatno je i neshvatljivo kakve sve imamo zastupnike, a poglavito zastupnice u Hrvatskom saboru. Sramota je, doista, blaga riječ. Notorna zastupnica Dalija Orešković mjesecima ustrajno relativizira i omalovažava sve što „hrvatski diše“, pa i hrvatske branitelje. Njezino ponašanje u sabornici i izvan nje jest sramotno, skandalozno i do sada neviđeno. Umjesto da u tišini poštuje žrtvu, ona kao da nikako ne može preboljeti bivši poredak i ideološke naslage prošlosti.

Vrhunac je prijezirnog odnosa kada je, nakon što su poslije godina potrage pronađeni posmrtni ostatci Junaka Domovinskoga rata, imala obraza Francuza Jeana-Michela Nicoliera – dragovoljca ubijenog na Ovčari – prozvati „plaćenikom“. Takva je izjava više od političke provokacije: to je udarac u lice svima koji su Hrvatsku branili, a posebice onima koji su iz tuđine došli, bez ikakve koristi, staviti život na kocku za našu slobodu.

Strani dragovoljci: brojke koje obvezuju

Prema dostupnim podacima, u ulozi stranih dragovoljaca, u sastavu HV-a, HOS-a i HVO-a, borilo se više od 800 državljana iz 43 zemlje, sa svih kontinenata. Od toga je najmanje 80 poginulo, a najmanje 145 bilo je lakše ili teže ranjeno. To nisu suhe statistike – to su životi, obitelji, neprežaljeni sinovi i braća. Pitanje se nameće samo: uče li o tome djeca u školi? Ili lakše pamtimo glasne rasprave saborskih govornika nego tihu, ali neizbrisivu žrtvu ljudi koji su došli braniti Hrvatsku jer su – jednostavno – vjerovali da mali narod ima pravo na slobodu?

Najpoznatiji među nenašima koji su postali naši jest Jean-Michel Nicolier. Njegova priča i njegovo mučeništvo na Ovčari trebali bi biti moralni kompas – i podsjetnik da su neki davali sve, bez ikakvog računa. Njima doista pripadaju „najveća priznanja i nagrade, sva bogatstva ovoga svijeta“ – ako već ne u materijalnom, onda barem u našem sjećanju, zahvalnosti i javnom poštovanju.

Zainul Abidin Gajo: Indonežanin iz Lepavine na prvoj crti

Jedan od junaka o kojima se malo zna, a koji zaslužuje da ga Hrvatska glasno spominje, jest Zainul Abidin Gajo, Indonežanin koji već godinama živi u Lepavini i radio je kao inženjer u koprivničkoj Podravki. Nije imao hrvatsko državljanstvo; imao je suprugu i dvoje male djece – kćer Leilu i sina Jasmina. Godine 1991. pred očima mu se danima odvijala patnja hrvatskog naroda. Jedne je večeri supruzi rekao: „Sutra odlazim u borbu! Ovo je strašno što se događa hrvatskom narodu!“

Isprva su ga u Koprivnici htjeli rasporediti u Civilnu zaštitu; odbio je puniti vreće s pijeskom – tražio je pravu borbu. Od šogorice Ružice čuo je da se u Sisku vodi pravi rat i zamolio je da ga autom odveze ondje. U Sisku su ga dočekali s pitanjem: odakle ti ovdje? Gajov odgovor bio je kratak i jasan: „Došao sam rušiti srpske avione!“ Nikad do tada nije držao ni pištolj u ruci, ali želja da brani napadnutu zemlju bila je jača od straha i neiskustva.

Ubrzo biva upućen u 55. LTDR Protuzrakoplovne obrane, u sastavu brigade „Marijan Celjak“. Zahvaljujući vrsnim i hrabrim suborcima, iznimno brzo savladava tehniku obaranja neprijateljskih zrakoplova. Prvi raspored vodi ga u Komarevo, na prvu crtu, k zapovjedniku Slavku Galiniću. Bilo ih je četrdesetak. Galinić – neustrašiv, pouzdan. U Gajovom sjećanju ostali su i Dražen Jakopljić, Stjepan Muž, Drago Raković, braća Kesler, Nedjeljko i mnogi drugi kojima je, kako kaže, imena već i zaboravio, ali ne i lica ni djela. Posebno ističe kako je prijatelju Solaji spasio život – „ali to ne volim isticati“.

Kada se u listopadu i studenom 1991. Vukovar našao u najtežim danima, cijela je njihova skupina iz Komareva kao dragovoljci potpisala zahtjev za Vukovar. Nisu ih pustili: rekli su da su potrebniji na sisačko-komarevskom području. Ostali su – i držali liniju.

„Nikada neću zaboraviti zvuk četničkih zrakoplova koji su raketirali. Taj mi je zvuk još u ušima. Naša se postrojba može pohvaliti da je srušila nekoliko četničkih aviona“, prisjeća se Gajo.

Po završetku rata vratio se radu u Podravki i humanitarnom angažmanu. Najsretniji je kada na obljetnicama u Sisku ili Komarevu susretne svoje suborce. Od službenih priznanja – tek Spomenica Domovinskoga rata. I to čuva kao svetinju, zajedno s ratnom odorom.

„Nikada nisam ništa tražio za uzvrat. Nikada se nisam bunio da braniteljima trebaju pripasti privilegije. Ali ljudi koji su 1991. bili na prvim crtama sigurno zaslužuju bolji život. Žalosno je što ih se malo cijeni… Razočara kad čuješ da se neki srpski ratni zločinci oslobađaju, a hrvatski se branitelji progone.“

O Gajinim ratnim danima snimljen je i dokumentarni film – prikazan, na jedvite jade, zasad tek u Koprivnici. Šteta: možda bi poneke rasprave u Saboru bile tiše, a riječi promišljenije, kad bi se takvi filmovi gledali i u saborskim dvoranama.

Između prezira i zahvalnosti: koga biramo slušati?

Danas se prečesto daje prostor olakom vrijeđanju branitelja, a previše olako prelazi preko oslobađajućih presuda ratnim zločincima. Dok se takve vijesti listaju bez dubljeg uzdaha, strani dragovoljci poput Nicoliera i Gaje ostaju u fusnotama. To je sramota nas, ne njih.

Zastupnici koji su „od Hrvatske dobili sve“ nemaju pravo prezreti one koji su joj dali sve – život, zdravlje, mladost. Kada se u javnom prostoru pljune na Nicoliera nazivajući ga „plaćenikom“, to je uvreda i njemu i svakoj hrvatskoj majci koja je u ratu izgubila sina, kao i svakom stranom dragovoljcu kojem je Hrvatska postala drugo ime za pravednost.

Zato, umjesto da slušamo zabrinjavajuće, cinične i ideološki zatrovane istupe, prizovimo glas razuma:
Nicolier, Gajo i stotine drugih stranih dragovoljaca hrvatski su branitelji u najčišćem smislu riječi. Njima pripada naša trajna zahvalnost i obveza da njihove priče učimo, prenosimo i branimo – u školama, na obljetnicama, u medijima i, napokon, u Hrvatskom saboru.

To je nama naša borba dala.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)