Srbi ‘krajišnike’ nikada nisu smatrali svojima: Baš su ih sramotno iskoristili 90-tih

Priča o velikoj Srbiji zakotrljala se znatno prije Domovinskog rata, a mnogi su povjesničari ustvrdili kako je ona načeta odmah nakon smrti tadašnjeg predsjednika Jugoslavije, Josipa Broza Tita. Krajem 80-tih godina, taj se proces naglo ubrzao, a najava Slovenije i Hrvatske o odcjepljenju bile su idealan trenutak da se taj plan konačno i realizira.

Jasno, mašta o velikoj Srbiji dolazila je isključivo iz srbijasnkih politički krugova i određene vrste intelektualnog miljea koji se, uzburkan uznapredovlim nacionalizmom, ukorijenio u sam vrh tamošnje vlade. Kreatorima velike Srbije bilo je apsolutno jasno da bi izravan napad na Hrvatsku značio otvoreni srpsko-hrvatski rat i vrlo brzo su shvatili da će, kako bi bez osude svijeta došli do cilja, morati koristiti “prečac”. Taj prečac zvao se Republika Srpska Krajina.

Srbi kojima su ta hrvatska područja bila jedina domovina, postali su metom srpskih huškača koji su vjerovali kako će im pričom o “povratku ustaštva” probuditi osjećaj srpskog nacionalnog identiteta, a samim time i potrebu za “obranom” njihove djedovine koju, realno, nitko nije kanio napasti. Dapače, hrvatska je strana učinila sve kako bi Srbi sa ruralnih područja povjerovali u njezine dobre nakane, a kao dokaz tome bila je ponuda koju tada nikako nisu smjeli odbiti, piše povijest.hr.

Vojislav Šešelj/Foto: Screenshot

Gurnuli Krajišnicima oružje u ruke – i čekali

Ipak, tamošnji Srbi odbili su ponuđenu kulturnu autonomiju i jamstvo da im se odcjepljenjem Hrvatske neće dogoditi apsolutno ništa. Glas srpskih huškača koji je vjerovao u “podkapacitiranost i neukost” stanovnika krajiških sela i punio im glavu o buđenju “krvoločnog ustaštva” – pobijedio je glas razuma. Isprepadanim hrvatskim stanovnicima pravoslavne vjeroispovijesti, Srbija je u ruke gurnula oružje i plan osvajanja, a potom se povukla i čekala ishod.

Srbija svoje trupe nikada službeno nije poslala na Hrvatsku, no za tim nije bilo ni potrebe. JNA, tisuće srpskih dobrovoljaca, paravojski i četnika, te vojska “RSK” odrađivale su zadaću zadanu ravno iz Beograda. Jedina javna uplitanja u zbivanja 90-tih na hrvatskom tlu bili su velikosrpski govori Šešelja i Vučića po loše organiziranim, primitivnim tribinama koje su se bavile pričama iz Drugog svjetskog rata i o tome kako će se Srbima ponoviti užasna povijest. Samo naivni tada su im povjerovali, no nažalost, čini se kako je većina tamošnjeg puka u to doba bila naivna i ostavljena u vjeri da je Srbija zabrinuta za njihov opstanak.

Da Srbiju uopće nije briga, moglo se vidjeti po nemaru za brojne poginule Srbe iz Hrvatske, a do koje mjere pravoslavce iz hrvatskih područja ne smatraju svojima, zorno se pokazalo nakon Oluje. Srbi koji su tijekom Oluje napustili Hrvatsku u Srbiji nisu dočekani raširenih ruku. Osim što znatan broj njih i danas boravi u izbjegličkim, derutnim kampovima, veliki broj vojno sposobnih muškaraca odmah je po dolasku prisilno vojačen i slan u zloglasni, erdutski kamp gdje ih je dočekivao Arkan sa svojim vojnicima. Izbjegle Srbe Arkanova je vojska smatrala “lošim Srbima”, “Srbima izdajicama” i “kukavicama zbog kojih je pala Krajina”, pa su im priuštili neviđene torture koje su nerijetko završavale i smrću “Srbina izdajnika”.

Foto: Screenshot/YT

Prezir prema krajišnicima nakon Oluje

Prema procjenama Helsinškog komiteta Srbije, kroz Arkanov kamp u Erdutu prošlo je oko 20 000 izbjeglica iz Krajine. Sve njih privodio je MUP Srbije, pronalazeći ih na adresama koje im je, prema svjedočenjima odvedenih, velikodušno ustupao Crveni križ Srbije i Jugoslavije. Vojvođanski centar naveo je i sljedeće: “Označeni kao kriminalci i izdajnici, ljudi su bili lovljeni. Odvođeni su iz tramvaja, autobusa, na naplatnim rampama, tijekom kontrole prometa, iz studentskih domova pa čak i s maturalnih proslava. Pripadnicima policije rad je bio olakšan činjenicom da su dokumenti pristiglih ljudi iz Hrvatske i nekih dijelova Bosne bili posebno obilježeni.

U periodu koji je uslijedio, mnogi od njih su prije slanja na ratišta, slani u takozvane pripremne i trening-kampove, gdje su doživjeli mnogobrojna mučenja i svakodnevno bili podvrgnuti različitim oblicima psihičke i fizičke torture. Policajci su bili u svojevrsnom ‘lovu na glave’, pri čemu bi za svakog ulovljenog dobili povišicu u iznosu od 1000 dinara.”

Uzimajući sve u obzir, do naplate ratne odštete od Srbije vjerojatno nikada neće doći. Kreatori velike Srbije i zatečnici velikosrpske ideje o tome su razmišljali na vrijeme i vrlo perfidno Hrvatskoj zatvorili mogućnost potraživanja obeštećenja. Mihajlo Marković, ideolog SP Srbije, tada je izjavio kako nikako ne smiju inzistirati na “velikosrpstvu” već “krnjoj Jugoslaviji” znajući da će tako Srbija izbjeći optužbe za iniciranje rata u Hrvatskoj i sudjelovanje u njemu.

*Tekst je nastao u okviru projekta ”Čuvanje sjećanja na žrtve Domovinskog rata” kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.