Srbi opet svojataju, a Hrvatska šuti: Holjevcu je mučno od novog skandala s četnicima
Tjedni pregled Marcela Holjevca
Neradna nedjelja: Kulturna pojava
Godinama po svim kafićima, medijima i društvenim mrežama slušam kako vlast dopušta da razni todorići i druge mrske, zle i pohlepne tajkunčine maltretiraju radnike, mahom žene, tjeraju ih da rade nedjeljama i blagdanima kako bi njihova zlatna mladež na znoju sirotinje mogla voziti Mercedese i mlatiti po šampanjcu i kavijaru. Nehumano se pogoduje kapitalu i profitu preko leđa nezaštićenih radnica kojima se uništava i zdravlje i obiteljski život. Samohrane majke, kad moraju raditi nedjeljom, nemaju gdje ostavljati svoju djecu jer vrtići i škole nedjeljom ne rade, a nemaju svi baku na 15 minuta. Moraju raditi i petkom i svetkom.
Onda vlast donese zakon po kojem je rad trgovinama nedjeljom ograničen i po kojem se ne smije nikoga prisiliti da radi nedjeljom ako to ne želi. I ti isti ljudi, inače zaštitnici radničke klase, saspu drvlje i kamenje na Crkvu jer je to sigurno katolibanska ujdurma, Crkva brani jadnim ženama da rade jer želi da idu nedjeljom na misu i da budu doma. Osim što je priča besmislena, jer nije da se ne radi nedjeljom da bi se išlo na misu nego se nedjeljom ide na misu jer se taj dan ne radi – komu je do slušanja mise može otići i u srijedu, ako mu je ona neradna – ona je i promašena. Priča o tome da je nedjelja neradna zbog Crkve šuplja je i populistička – nedjelja je bila neradni dan u antičkom Rimu i prije kršćanstva. Kina sigurno nije katolička, kao ni Japan, pa se ni ondje nedjeljom ne radi – naročito je u Japanu neobično da bi itko radio nedjeljom, to je dan za obitelj.
Letimičan pogled na kartu Europe pokazuje da je rad nedjeljom uglavnom ili zabranjen ili vrlo ograničen u gotovo cijeloj sjevernoj Europi, a teško da je to zbog katolibanske vlasti u Norveškoj ili dijelovima Njemačke. Tamo gdje na zapadu i nije ograničen zakonom, svejedno malo toga radi ili radi znatno skraćeno. Nedjeljom sve radi uglavnom na postkomunističkom istoku Europe.
No zagovornici neograničenog rada nedjeljom kažu, pa neka rade, neka imaju neki drugi slobodan dan, svejedno, bitno je samo da im se rad nedjeljom plati. Eh, u kojoj se to privatnoj tvrtki u Hrvatskoj, naročito od onih manjih, uredno plaćaju prekovremeni i rad nedjeljom? U kojoj paralelnoj stvarnosti? Što nekom znači slobodan utorak ako su djeca taj dan u školi, a suprug na poslu?
I što s ravnopravnošću građana? Jer, jasno je da razne dežurne i hitne službe moraju raditi i nedjeljom, ali što sa svima ostalima? Mnogima je praktičnije kupnju obavljati u nedjelju umjesto subote ili radnog dana, no meni bi isto tako bilo praktično da državne i gradske službe koje rade s korisnicima, kao i liječničke ordinacije, automehaničari, javni bilježnici, banke, ukratko – svi koji rade sa strankama – rade i nedjeljom.
Uključujući i škole i vrtiće, da bi žene koje rade vikendom imale gdje ostaviti djecu. Jer nitko od njih, za razliku od trgovačkih centara, ne rade ni subotom, pa kad moram obaviti nešto kod navedenih, moram izlaziti s posla, a to nikom nije jako zgodno. A primjećujem da su najveći zagovornici rada SVIH trgovina nedjeljom upravo oni koji nikad u životu nisu radili nedjeljom, niti ikad bi. Dobar dio njih nikad nije ništa ozbiljno ni radio, bavili su se “aktivizmom”, dakle izvikivanjem glupih floskula i debilnih parola. Dakle, bilo bi fer, ako već neki misle da trgovine moraju raditi nedjeljom, primijene to na sve ostale profesije, prije svega vlastite. Nitko im ne brani. Zakon ograničava samo rad trgovinama, ne i njima.
Sajamski dani: Imbecilna pojava
pojava
No lijevoliberalni gradonačelnici su sad jako zabrinuti za ekonomski gubitak zbog (ne)rada nedjeljom. Recimo, Tomašević, koji se godinama bavio imbecilnom teorijom “degrowtha”, koja kaže da je ekonomski rast loš za prirodu, a i društvo, a kako smo ionako prebogati, treba ga umanjiti ili okrenuti u negativnom smjeru kako bi se očuvala priroda, a ljudima omogućilo da manje rade.
No suočen s neugodnom činjenicom da je Velika Gospa praznik, i to vjerski, ustvrdio je da mu je u tom slučaju “rast” ipak važniji od odrasta, pa proglasio, kao i brojni drugi, “sajamski dan”. Jer, eto, nekom baš treba obaviti kupnju na Veliku Gospu u jedan popodne. Valja li ga podsjetiti da za voljenog mu Tita ionako ništa nije radilo od subote u dva popodne do ponedjeljka ujutro, a konzumerizam je smatran zapadnjačkim zlom? A sad bi najradije uveli robovlasništvo i 24-satno dnevno radno vrijeme, sve u idiotskom strahu da bi netko mogao otići u crkvu i u inat Crkvi.
Uglavnom, proglašenje Velike Gospe sajamskim danom nije imalo nekog učinka – ljudi su otišli u svetišta, ili s obitelji na produljeni vikend, jedino je na pekarnice bila navala, ali to je očekivano. Ni Vlada se nije previše bunila na taj vid “prosvjeda” oporbenih gradonačelnika – jednostavno zato što nije dao rezultate. U medijima najavljivana “velika pobuna protiv HDZ-ove zabrane rada nedjeljom” se, očekivano, pretvorila u veliki debakl. Jer ionako nigdje nema zabrane za prigodne prodaje na štandovima prilikom proslava – Gospa je s te strane ionako oduvijek i bila, među ostalim, sajamski dan. Ako Puljak i Tomašević misle da su time izveli neku diverziju – nisu.
Na Dolcu se nije pojavio nitko, nije ni na Plokitama u Splitu. Njihova je ideja bila odvući ljude s proslave, a ne ono što se stvarno dogodilo – da se kruh prodaje pred svetištima, oduvijek se i prodavalo svašta tom prigodom. Ali sve to u velikoj je mjeri i odgovor na pitanje “žele li žene koje rade u trgovini raditi nedjeljom”. One koje sam pitao – ne žele prije svega da ih netko na to tjera. A valjda bi samozvani zaštitnici radnika ponekad trebali poslušati i njihovo mišljenje. Blagajnica je donedavno bila mitsko biće nad kojim je ljevica prolijevala more suza, proklinjala privatizaciju, kapitalizam i sve ostalo, a sad ispada da bi trebala biti roblje kojem šef može natovariti obavezu rada vikendom čak i kad to nipošto ne želi jer, eto, sve je u redu ako se plati malo više. Malo morgen.
Dobri četnici: Skandal u Sarajevu
Srbi kao Srbi, odlučili su snimiti apologetski film o dobrim i dragim četnicima koji spašavaju američke pilote. I prikazali neke inserte iz budućeg filma na SFF-u, Sarajevskom filmskom festivalu. Producent filma Nedeljko Bajić rekao je tijekom sarajevskog predstavljanja kako je to njihov dosad najveći i najambiciozniji projekt. Film, kaže, “sadrži poruke humanosti, čovjekoljublja, dobročinstva i herojstva”. Stvari po kojima su četnici inače čuveni diljem svijeta.
Pokušaj promocije četništva bi prošao bez publiciteta da ga nije opazio novinar Dragan Bursać koji je na društvenom mrežama uputio oštru poruku organizatorima: “Ljudi, jeste li vi normalni??? Dopustili ste prezentaciju četničke serije i filma na Sarajevo Film Festivalu. Za one koji ne znaju ‘Heroji Halyarda’ su četnička drama Radoša Bajića.” Ispala je velika frka, a gradonačelnica Sarajeva traži smjenu odgovornih koji su dopustili prikazivanje četničke propagande.
Što se to nas tiče? Pa, vjerojatno imamo pobjednika idućeg filmskog festivala u Puli. Nama takve stvari nisu neki skandal. Hrvatska je čak i koproducirala i sufinancirala četničku propagandu, npr. “Dvor na Uni”.
Dokaz je tomu i beogradska Politika od 13. ovog mjeseca, na kojoj se preko naslovnice prostire tekst: “Dubrovnik je po jeziku uvek bio srpski.” Da ne ulazim sad u polemiku sa Srbima o jeziku, jer književni jezik do 19. stoljeća praktički nisu ni imali, dok dubrovačka književnost postoji stoljećima, i jer se u Srbiji do ne tako davno koristio starosrpski jezik koji nema nikakve veze s današnjim srpskim, kamoli dubrovačkim govorom, nereagiranje Hrvatske i njezine politike na takvu otimačinu kulture i jezika govori za sebe. A govori i o onima koji tvrde da nam “zakon o upotrebi jezika ne treba”, o čemu sam pisao prošlog tjedna. A što se Politike tiče, ispod tog naslova su još tri manja, savršeno pogođena: “Prave novi Berlinski zid”, “Zloupotrebe lingvistike”, i “Problem je izvorno jugoslovenstvo”. Rijetko tko sam sebe tako dobro prokomentira, i to nenamjerno.
Nevjerojatna je doza tolerancije koju Hrvatska pokazuje prema svojatanju svoje kulture, jezika i općenito prema četništvu u svim pojavnim oblicima. I onda će netko reći da nismo tolerantan narod. Ako i nismo, vlast svakako jest.
To je barbarizam: Okrenuo mi se želudac
Milanović je uspio ozbiljno naljutiti i “naše” i Grke svojim izjavama vezanima uz politički najosjetljiviju temu tjedna – Dinamove navijače, ili huligane, kako vam drago. “Išli su se onamo mlatiti, to ne mogu podržati”, rekao je. A onda je dodao da, neovisno o tome, imaju i svoja prava. I da one koji nisu sudjelovali u ubojstvu treba pustiti iz pritvora. I to je u redu, on je predsjednik i posao mu je štititi interese svih građana RH, kao i Vladi. Bio im je posao i štititi interese onih u Zambiji, ni to nije sporno, sporno je samo što sad Malenica kaže kako se Hrvatska ne može miješati u sudski proces u Grčkoj “jer bi to bio skandal”: kad se radilo o “Hrvatima” u Zambiji (svi mediji su ih zvali isključivo Hrvatima, a ne trgovcima djecom!), Hrvatska se itekako umiješala na svim razinama, poslane su jake snage MVEP-a i svih dostupnih diplomata. Sad za huligane (koje ni jedan medij ne zove Hrvatima nego huliganima!) baš i nema takve intervencije.
No, da, ovo će vas možda začuditi, ali posve podržavam Milanovićev stav. Hrvatska svakako treba zaštititi svoje građane, trebala je i u Zambiji, ali u okvirima međunarodnog prava i Bečke konvencije. Ali zanimljivo je kako se mijenjao stav javnosti. Prvo je bio šok i osuda, onda je prvi u njihovu obranu vrlo izravno stao odvjetnik Davorin Karačić (i izazvao reakciju kako Grčke, tako i Odvjetničke komore). Potom se počelo govoriti o tome da se zapravo ne zna tko je ubio grčkog navijača, kako je sukob s protivničkim navijačima bio dogovoren i najavljen suprotnoj strani (očito!), kako ubijeni Grk nije baš bio anđeo nego ultras s dosjeom, kako su Grci pohapsili samo naše dečke, a svoje huligane koji su sudjelovali u svemu propustili, kako maksimalno instrumentaliziraju situaciju i manipuliraju kako bi Dinamo izbacili iz natjecanja (ne treba, izbacio se sam!), i kako grubo krše prava Hrvata u zatvorima i ugrožavaju im sigurnost.
I sve je to uglavnom istina. Ne ulazim u pravni aspekt, nije moja domena. Ali nakon gledanja snimki s nadzornih kamera koje je objavio Skai, okrenuo mi se želudac. To je normalnom čovjeku nezamislivo, od same vojne organizacije, naoružanja, do mučnih scena premlaćivanja toljagama čovjeka koji smrtno ozlijeđen leži na cesti iz čiste obijesti. Da, znam da svijet ultrasa nije UNICEF ni debatni klub, da je to specifična supkultura, daleko od onog što se smatra civiliziranim, ali gledati to je kao gledati “Paklenu naranču”, samo puno šokantnije jer nije režirano. To nisu nikakva djeca koja su se malo zeznula, to su odrasli ljudi u tridesetima, čak četrdesetima, nasilnici. Mogu se složiti da zaslužuju zaštitu države kao hrvatski građani, pošteno suđenje i transfer na odsluženje u hrvatske zatvore budu li osuđeni. Ne podržavam nikakav linč nikoga. Ali ne, ako očekujete od mene da se solidariziram i podržim ih… ne. Jednostavno ne. Meni je takvo nasilje radi nasilja neprobavljivo, neshvatljivo, i nemam razumijevanja za nekoga komu je smisao života nekoga na smrt premlatiti i ponositi se time. To je barbarizam.
** Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Dnevnih Novosti već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora**
Izvor:dnevno.hr/Foto:fah
