SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA OSTAJE VJERNA TRADICIJI VELIKOSRPSKOG FAŠIZMA

Osuđeni ratni zločinac i najpoznatiji rasist i fašist među srpskim ekstremistima, četnički vojvoda, Vojislav Šešelj, dobio je ovih dana treće po redu odličje Srpske pravoslavne crkve: ovoga puta, Orden Svetog vladike Mardarija, što mu ga je 11. ovog mjeseca dodijelila Eparhija novogračaničko-srednjozapadnoamerička sa sjedištem u Chicagu. U ime vladike Longina, Šešelju je ovo odličje dodijelio vladika bački Irinej.

 Osim nekih stranaka i udruga koje su u Srbiji protestirale protiv ovog čina, oglasio se i ministar vanjskih poslova Crne Gore, Ranko Krivokapić koji je među ostalim rekao:

"To nije već viđeno, to je gore od onoga što je viđeno. Ovo je očigledna podrška počinjenih zločina, legitimizacija politike zločina, a kada se to događa, priprema se novo aktivno zlo, nikakvo pasivno - političko zlo, aktivno zlo koje prijeti prije svega Crnoj Gori".

(Vidi: http://www.hrvatskarijec.rs/vijest/7225/Osude-zbog-odlikovanja-seselja/)

 Reklo bi se: na istoku ništa novo. Srpska pravoslavna crkva ostaje dosljedna svojoj velikosrpskoj, "svetosavskoj" tradiciji, jednako kao i prije i tijekom Drugog svjetskog rata, pa i u vrijeme krize, raspada i ratova na tlu bivše SFRJ, kad je prednjačila u ekstremizmu i ratnom huškanju. Ta institucija nikakve veze s kršćanstvom nema i ona je sramota za pravoslavlje i sam srpski narod.

 Čemu se čuditi danas, kad smo svjedoci očite destrukcije ove institucije u zadnjih 40 godina? Najviši dužnosnici SPC (od patrijarha preko episkopa, vladika, jereja, protojereja do svećenstva na najnižoj razini), od 1982. godine nadalje, širi otrovnu mržnju, najprije prema Albancima na Kosovu, potom i prema svima drugima koji su stajali na putu "Velikoj Srbiji", a posebno Hrvatima, koji su tradicionalno bili i ostali najveći, "krvni neprijatelji" srpskog naroda i takav narativ promiče na sve raspoložive načine - preko medija, svoga tiska, na skupovima i vjerskim okupljanjima, na liturgijama. Srpski episkopi i svećenstvo sudjeluju u naoružavanju Srba u Hrvatskoj i BiH, rade u sprezi s četnicima i drugim ekstremistima na organiziranju barikada, naoružanih straža, rušenju balvana i izazivanju kriznih žarišta i oružanih sukoba. Posvećivanje tenkova i druge ratne tehnike, blagoslivljanje paravojnih srpskih postrojbi prije polaska u zločinačke pohode (pa i vodećih zločinaca - Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Biljane Plavšić i drugih), otrovna i zloćudna propaganda koja se protiv Hrvata širi uz pomoć jasenovačkog mita i sve druge aktivnosti "duhovnih otaca" SPC, tada ali i danas, govore nam kako su to (uz časne izuzetke) bile i ostale duhovne i moralne nakaze i degenerici, a nikako kršćani, pogotovu ne svećenici.

 Imali smo prigode 90-ih slušati kako huškaju i potiču četnike u zločinima, traže da se "etnički očisti sve srpske prostore i da u čišćenju učestvuje celi srpski narod", pamtimo njihove popove koji su se u mantijama i s križevima na prsima slikali kraj srpskih oklopnjaka s mitraljezima na ramenima u vrijeme dok su četnici i "JNA" žarili i palili Hrvatskom, sve do donošenja lažnih lubanja "srpske dece" i sjekira "sa kojima su Srbima odsecane glave" i to u emisije uživo, pred TV kamere (TV Novi Sad, Kanal 'S' - Pale itd.).

 Uostalom, što očekivati od jedne institucije koja sebe smatra i naziva "hrišćanskom" a slavi najveće zločince kao nacionalne heroje (Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Milana Lukića, Vojislava Šešelja, Željka Ražnatovića Arkana i druge) i napaja se na izvoru šovinizma i antisemitizma Ljotićevog fašista i antisemita, đavoljeg vladike Nikolaja Velimirovića Žičkog? Što reći za one koji u crkvene diptihe svojih manastira među svece u ikone stavljaju likove Draže Mihailovića, Nikole Kalabića i drugih dokazanih koljača, za one koji svecem ("Velikomučenikom Jasenovačkim") proglašavaju nepostojeću osobu (nikad rođenog "Vukašina Mandrapu" koji se pojavio u bolesnoj mašti sarajevskog neuropsihijatra i lašca Nedeljka Nede Zeca), za one koji notorne koljače, fašiste i krvnike vlastitog naroda (Miodraga Vukojičića Macu, Slobodana Šiljka, Joanikija Lipovca itd.) posvećuju i uvrštavaju u crkvene kalendare kao "mučenike Srpske pravoslavne crkve", za one koji i danas po svojim manastirima djecu na "vjeronauku" podučavaju četničkom ekstremizmu i slavljenju srpskih zločinaca? Kakva je to crkva koja slavi kao junaka i promovira knjigu jednog monstruma, Milana Lukića, odgovornog za smrt preko 130 ljudi, žena i djece, od čega je njih najmanje 119 žive spalio u Višegradu, lipnja 1992. godine?

 SPC je kroz cijelu svoju povijest prednjačila u osvajanju i etničkoj prilagodbi prostora koje je srpska država planirala prigrabiti - najprije je ona na njima uspostavljala svoju vjersku jurisdikciju nad svima pravoslavnim, potom otvarala svoje bogoslovije i odgajala kadar uz pomoć kojeg je vođena propaganda u korist Srbije i srpskih interesa, pa je zatim tražena "crkvena samouprava", "pravo na jezik i obrazovanje" i potom slijede politički zahtjevi: najprije za kulturnom i prosvjetnom, pa na kraju i teritorijalnom autonomijom. Prostor današnje "Vojvodine" je ogledni primjer takve ekspanzije koja je trajala od 1848. i srpske "Prvomajske skupštine" u Srijemskim Karlovcima, sve do stvaranja "Jedinstvene Srbije", u listopadu 1988. godine, kada je konačno ukinuta autonomija ove pokrajine. Dakle, cijela operacija je trajala nekih 140 godina. Slično nešto dogodilo se s gotovo polovicom Bosne i Hercegovine koju su Srbi dobili u Daytonu, zahvaljujući Clintonu i njegovoj administraciji. I u svemu tomu, najveću ulogu je igrala SPC koja je bila i ostala bastion velikosrpske fašističke ideologije.

 Evo što o djelovanju SPC kaže beogradski politolog, Damjan Pavlica:

"Tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji, Srpska pravoslavna crkva je imala izrazito negativnu ulogu. Njeni predstavnici su podržavali srpske vojne i paravojne formacije i blagosiljali Radovana Karadžića, Ratka Mladića, Arkana i ostale. SPC je odbacila gotovo sve ponuđene mirovne planove, uključujući Vensov plan, Vens-Ovenov plan, Plan Kontakt grupe i Dejtonski mirovni sporazum. Njeni najviši predstavnici su tada javno zagovarali nastavak rata i stvaranje Velike Srbije.

 Srpska pravoslavna crkva je najstarija i najuticajnija politička organizacija u Srba. Tokom istorije se skrivala iza različitih imena (Žička arhiepiskopija, Pećka patrijaršija, Karlovačka mitropolija), a danas je široj javnosti poznata po zloglasnoj kratici SPC. Svoj sadašnji naziv, Srpska pravoslavna crkva nosi od 1920. godine, kada je uspela da ostvari svoj velikosrpski san podvodeći pod svoju nadležnost sve pravoslavce sa prostora Jugoslavije, uključujući i one koji se nisu smatrali Srbima, poput Makedonaca.

(…) Srpska crkva je svojim političkim delovanjem odgovorna za jednu od najvećih seoba u srpskoj istoriji, veliku seobu kosovskih Srba u Austriju. Naime, krajem 17. veka, pećki patrijarh Arsenije III Crnojević se angažovao u austro-turskom ratu na strani Austrije. Nakon poraza Austrije, on beži u inostranstvo. Iako Turska proglašava amnestiju, čelnici crkve nisu hteli ostati bez svoje pastve, pa pozivaju srpski narod da napusti svoja vekovna ognjišta na Kosovu, nakon čega osnivaju paralelnu crkvenu organizaciju na području Austrije, Karlovačku mitropoliju. Nekoliko decenija kasnije, pećki patrijarh Arsenije IV Jovanović ponavlja istu politiku sa istim ishodom. Usled iseljavanja pod vođstvom crkve, srpsko stanovništvo na Kosovu postaje manjinsko. Ali, zahvaljujući carskim privilegijama, karlovački mitropoliti su sve do 19. veka bili najznačajniji predstavnici srpskog naroda u Habzburškoj monarhiji. Paradoksalno, danas se crkva predstavlja kao glavna zaštitnica Srba na Kosovu.

 Nakon stvaranja novovekovne Srbije, beogradska mitropolija se aktivno uključuje u borbu za 'ujedinjenje srpstva', videvši u tome šansu za proširenje svoje teritorijalne nadležnosti. Stvaranjem Jugoslavije, sve pravoslavne crkve su sjedinjenje u novouspostavljenu Srpsku pravoslavnu crkvu. U razdoblju Kraljevine Jugoslavije SPC je podržavala režim i diktaturu kralja Aleksandra. Tokom Drugog svetskog rata, crkva je sarađivala sa četnicima Draže Mihailovića. Period SFRJ predstavlja redak period kada je srpska crkva bila isključivo verska institucija, bez političkog autoriteta, jer joj nove vlasti nisu bile naklonjene. Ubrzo nakon Titove smrti, SPC je započela huškačku kampanju o genocidu nad Srbima, manipulišući posmrtnim ostacima žrtava, ne pozivajući na pomirenje i praštanje, već na oružje. Krajem 1980-ih, Srpska pravoslavna crkva je pružila bitnu podršku Miloševićevom usponu na vlast, podržavajući aktivnosti njegovog rukovodstva na ukidanju autonomije Vojvodine i Kosova.

 SPC danas pljuje po svemu što je drugo i drugačije, odnosno svemu što nije Srpska pravoslavna crkva. Njena mržnja je posebno uperena prema manjinama: verskim, etničkim i seksualnim. Predstavnici SPC, kao glavni nosioci anti-evropskog raspoloženja, u svojim nastupima redovno difamiraju civilno društvo, zapadnu kulturu, demokratiju, liberalizam, ljudska prava i srodne slobodarske pošasti. Jedina vizija srpske crkve je idealizovanje vizantijskog srednjevekovlja, kada su joj tekli med i mleko.

 I pored svih kritika, SPC i dalje nastavlja ekstremno desničarskom linijom. Na Dan pobede nad fašizmom, 9. maja 2009. godine, SPC je u Sabornoj crkvi održala pomen saradnicima fašista, Milanu Nediću i Dimitriju Ljotiću. Leta 2011. SPC je promovisala knjigu ratnog zločinca Milana Lukića, osuđenog na doživotnu robiju zbog paljenja preko100 Bošnjačkih žena i dece u Višegradu.

Nažalost, SPC je jedna od institucija kojoj se najviše veruje u Srbiji, što rečito govori ne samo o crkvi već i o onima koji joj veruju. Osim u Srbiji, SPC destabilišuće deluje i u drugim republikama bivše Jugoslavije, poput Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Makedonije. Ima li nade da će se SPC ikada odreći svesrpskih pretenzija i da će postati jednostavno Pravoslavna crkva u Srbiji?"

(Vidi: Damjan Pavlica, "Srpska pravoslavna crkva". https://www-eastjournal-net.translate.goog/archives/12851?_x_tr_sl=it&_x_tr_tl=hr&_x_tr_hl=hr&_x_tr_pto=sc)

 Tako je to sa Srpskom pravoslavnom crkvom, koja i pored svega i danas tvrdi kako je "srpstvo i pravoslavlje ugroženo" - jednako kako su njezini najistaknutiji prvaci govorili zadnjih stoljeće i pol, pa i dulje. Ta famozna "ugroženost" granica nema i ona ide usporedo s njihovom agresijom. Vladavina "nikolajevaca" i "justinovaca" povezana amalgamom "svetosavlja" koje nije ništa drugo nego inačica autohtonog srpskog nacizma, jamči nam da se u SPC neće promijeniti ništa. Ona će i dalje nastaviti utabanim stazama velikosrpskog fašizma u opsesivnom nastojanju ostvarenja ideje "Velike Srbije" ili "Srpskog Sveta".

 Ovu realnost ne vidi samo onaj tko ne želi. Neki misle kako je to stvar koja se nas Hrvata ne bi trebala ticati - ali nažalost, ta i takva SPC djeluje i u našoj zemlji (Republici Hrvatskoj) i ostvaruje hegemoniju nad svim pravoslavnima. Mi smo vjerojatno jedinstven slučaj u svijetu, dok dopuštamo jednoj nacionalnoj instituciji koja je praktično produljena ruka susjedne nam države s kojom imamo teško i gorko iskustvo, ekskluzivno pravo djelovanja koje je u najmanju ruku nedobronamjerno.

 

Zlatko Pinter/PDN