Srpske paravojne postrojbe nisu odgovarale za ubojstvo 19-godišnjakinje 16. srpnja 1993. na kupalištu na Kupi - zločin bez kazne

Prošlo je punih 33 godine otkako je 16. srpnja 1993. godine ubijena Zrinka Gmaz (19), njezini tada maloljetni brat Domagoj Gmaz (17) i bratić Igor Karaula (16) teško ranjeni dok su se, tijekom primira, kupali i sunčali na obali Kupe . Na mlade civile pucali su pripadnici srbijanskih parapostrojbi sa suprotne strane rijeke. Jedan od njih, D.Č., bio je i optužen, ali je Vrhovni sud RH na sjednici održanoj 07.12.2021. potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je oslobođen optužbe za početak ratnog zločina protiv civila. Prvostupanjska presuda donesena je 5. veljače 2020., a javno je objavljena 10. veljače 2020.

Optužnica

D.Č. je cijelo vrijeme bio nedostupan hrvatskom pravosuđu, te je zamolbeno saslušavan u Banjoj Luci, gdje i stanuje. Negirao je navode iz optužnice. Prema optužnici, D.Č. teretio se da je dana 16. srpnja 1993. oko 15 sati, na okupiranom području Nove Drenčine, Petrinja, za vrijeme oružanog sukoba regularnih naoružanih snaga Republike Hrvatske s jedne strane i naoružanih srpskih paravojnih postrojbi s druge strane, kao pripadnik izviđačko-diverzantske skupine u sklopu 31. petrinjske brigade SVK, zajedno s još nekoliko, zasad nepoznatih pripadnika iste postrojbe, suprotno odredbama čl. 32. i čl. 147. Konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te odredbom članka 51. stavka 2 i članka 85. stavak 3. Dopunskog protokola ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. 

UNPROFOR odbio osigurati mjesto događaja

U obrazloženju nepravomoćne presude, sutkinja Jadranka Kos rekla je da je tog dana sudac istrage Županijskog suda u Šisku izašao na očevid da je prije toga tražio da UNPROFOR osigura mjesto događaja, što su oni odbili učiniti.

– Zbog toga nije bilo materijalnih dokaza. Nesporno je da se događaj zbio te da je Zrinka Gmaz ubijena. Ispitivanjem dostupnih svjedoka, čitanjem iskaza danas pokojnih svjedoka utvrđeno je da svjedoci iz Srbije imaju kolektivnu amneziju u što sud ne može ulaziti. Ispitani svjedoci nisu mogli sa sigurnošću utvrditi tko je pucao u maloljetnike. Neki svjedoci su iskazivali da je pucnjava povezana s Čavićevom skupinom. Pričalo se po selu da se hvalio pucnjavom u kojoj su stradali kupači, ali to nije dovoljno za osudu. Selo priča, no za donošenje osuđujuće presude sud mora imati čvrste dokaze. Zbog svih žrtava je s ljudske strane teško donijeti ovakvu presudu, ali u ovom slučaju ne postoje čvrsti dokazi za osuđujuću presudu – rekla je sutkinja.

O pucnjavi svjedoče i čahure iz automatskog oružja koje su pronađene 4. kolovoza 1993. na desnoj obali Kupe, ai oštećenici su dokazali da je pucano s druge strane rijeke, navela je sutkinja u obrazloženju presude. 

Djevojku je pogodilo deset metaka, u glavu, prsa, trbuh i noge

Kako su pisali mediji u vrijeme izricanja nepravomoćne presude, D.Č je rođen u Vukovaru, a tijekom rata živio je u Petrinji. Kasnije se sklonio u Republiku Srpsku. Tamo živi i danas.

– Bojim se da se čeka da umru i počinitelji i mi žrtve pa će netko zaključiti kako je slučaj zaključen – rekao je Domagoj Gmaz, koji je samo srećom izbjegao smrt tog vrućeg ljetnog dana 16. srpnja 1993. godine.

Njegova majka Đurđa Gmaz opisala je Jutarnjem listu stravične trenutke tog popodneva:

Bilo je 15.15 sati kad su se čuli rafali.

– Potrčala sam prema obali. Čula sam Domagoja kako zove pomoć. Zrinka je bila 'preštepana'. Pogodilo ju je 10 metaka, u glavu, prsa, trbuh i noge. Domagoju su ruku raznijela tri metka, a Igora su pogodila dva metka. Ja sam svoje mrtvo dijete izvlačila pod paljbom, koja je dolazila s druge obale Kupe, zajedno s dvojicom branitelja. Bilo je ispucano najmanje 200 metaka. Nije to mogao uraditi jedan čovjek. Dvojica branitelja i ja trčali smo prema obali. Pucali su na nas, a naši dečki koji su bili u blizini uzvratili su nam vatru dana 'pokriju'. Možete misliti kako mi je bilo kad sam vidjela svoju mrtvu kćer. Ja sam joj zatvorila oči.

Svaki dan se kupali

– Domagoj je zapomagao, držao je lijevu ruku koja mu je bila krvava. Meci su ga pogodili iznad šake i držao je ruku da se ne iskrvari. Igora je geler metka koji se odbio od topole pogodio u nogu. Po topolama, kojih je bilo posađeno 88 za druga Tita, bilo je tragova metaka koji su fijukali. Automobilom su tada došli Đuro Brodarac i tadašnji saborski zastupnik Pavlek, ali su i oni morali zaleći uz cestu jer se pucalo s desne obale Kupe – prisjeća se gospođa Đurđa.

Njezin sin Domagoj, među ostalima, istaknuo je:

– Moram navesti da se život u selu nenormalio i da smo lagano zaboravili na ratne događaje iz 1991. i 1992. godine. Tog ljeta 1993. godine svakodnevno smo se išli kupati na Kupu. Nikada nije bilo nikakvih problema. Nikada nikoga nismo provocirali, nismo izazivali ili tako nešto. Štoviše, s druge strane su se javljale određene osobe koje su htjele prijeći na našu stranu, to jest predati se našoj vojsci. To sam i sam doživio kada su jednom prilikom neprijateljski vojnici razgovarali s našim vojnicima. Nikada nije bilo nekakvih provokacija. Što je njih nagnulo da pucaju po nama ne znam, ali mislim da nismo bile 'slučajne mete' – kazao je Domagoj za Jutarnji list.

Istina o civilnim žrtvama

– Ja samo tražim istinu. Pozivam one koji znaju istinu neka se jave. Zašto da se sumnjiči i netko tko nije kriv, a ima onih koji znaju istinu. Htjela bih samo reći da njega nisu teretili Hrvati, nego Srbi koji su se vratili u Petrinju – rekla je Đurđa Gmaz, koja je i kao predsjednica Udruge civilnog stradalnika Domovinskog rata Sisačko-moslavačke županije svih ovih godina tražila da se utvrdi istina o smrti njezine kćeri. . . , ali i svih drugih civilnih žrtava rata na području te županije.

Danski bataljon u RH došao je u proljeće 1992. godine na područje okupirane Banovine i Hrvatskog Pounja. U njegovoj zoni odgovornosti oteto je i ubijeno više civila. Dok su švercali sa srbima naftu , uzgajali marihuanu ... pred njihovim očima počeli su ratni zločini. Ubijena je Zrinka Gmaz stara 19 godina njen bratić i brat su ranjeni. Otet je Ivan Crnko civil dok je brao kukuruz a njegova obitelj i dalje traži njegove kosti.Ovo je kraća i blaža video snimka.

Video je neprimjerenog sadržaja, a prikazuje danske vojnike u sastavu UNPROFOR-a, a možete ga vidjeti OVDJE