Srpske uvrede su „satira“, hrvatska istina je „govor mržnje

Stigla  su neka druga vremena

Nakon onog incidenta što se nedavno dogodio u Splitu, kad su, kako objavljuju pojedini mediji,  „hrvatski crnokošuljaši, nacionalisti i šovinisti“ prekinuli program Srba, jer nisu željeli da oni čija je država bila agresor i okupator na Republiku Hrvatsku, pjevaju i plešu baš u mjesecu koji je najtužniji za Hrvate, kada se ulicama Vukovara pjevalo „Slobodane, donesi nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate“ ili kad su u Škabrnji ti isti tenkovima gazili nevine ljude, koje su prije toga izvlačili iz podruma, čini se da će se ubrzo „crnokošuljašima“ proglasiti i svi oni koji govore i pišu, a među njima je i moja malenkost, protiv recimo velikog umjetnika Šerbedžije, koji je, zajedno s obitelji, dezertirao kad je trebalo, a potom za „zasluge“ dobio sve što treba prvo u Rijeci, a potom i dio najljepšeg hrvatskog otoka Brijuni, ili pak će javno zločincima proglasiti i sve one koji se bune protiv notornih pupovaca, srpskog tjednika Novosti, tzv. srpskih kulturnih centara, koji se bez problema dižu diljem Hrvatske, ili pak protiv onih srpskih stihoklepaca ala Dežulović i slični koji nikada nisu odgovarali za pljuvanje i bljuvanje po hrvatskim braniteljima, a poglavito Vukovarcima. Taj Dežulović može bez ikakvih posljedica i to usred Zagreba napisati Hrvatima „Jebo vas Vukovar“, što, očito, nije kazneno djelo već-satira(sic!). A takvih dežulovića sve je više i sve su hrabriji i glasniji.

Prema nekim statistikama, mržnja, klevete i uvrede, su u Hrvatskoj u znatnom porastu. Tome je izgleda u mnogome „doprinio“ i najpopularniji hrvatski pjevač domoljubnih pjesama Marko Perković Thompson, jer ne prestaje na svojim koncertima izvoditi pjesmu iz 1991. „Bojna Čavoglava“, jer se u njoj spominje poklič „Za dom spremni“. Mogao je on to bez problema pjevati do završetka hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, kada u obrani Hrvatske nije bilo raznih tomaševića, klasića, puhovskog, goldsteina, orešković, pusića, fumića, kekina i ostalih „pomoz Bog junaka“, ali danas je drugo vrijeme, danas su ONI na vlasti i sve što je protiv Srba uglavnom se nastoji sakriti pod tepih.

Ti, koji vole srpska kola, i pokliče „Smrt fašizmu-sloboda narodu“, ni jednom nisu javno protestirali što Srbija uopće ne želi surađivati oko pitanja nestalih, odnosno ubijenih Hrvata (traži ih se još nešto više od 1700  iz Domovinskog rata, i nekoliko stotina tisuća koji su pobijeni nakon II. svjetskog rata), zatim oko ratne odštete i tome slično.

Njima je normalno što su mnogi Hrvati mučeni, protjerani i ubijeni u vrijeme komunizma, jer o tome nikada ništa ne govore. Kad se primjerice pita notornog Pupovca i sličnih, gdje su posmrtni ostaci dr. Ivana Šretera, čovjek nema pojima ili bolje rečeno šuti kao zaliven.

Srbi su nas u vrijeme Domovinskog rata nazivali „ustašama“. Tako nas i danas zovu. Pa, šta-nikome ništa. Oni ratnim zločincima podižu spomenike i po njihovim imenima nazivaju ulice, škole i trgove. Tko se buni – nitko!

U Beogradu sude hrvatskim ratnim pilotima, a u Zagrebu takvih suđenja nema, jer prema nekima u vrijeme okupacije Hrvatske „nije“ bilo srpskih pilota, niti srpskih aviona koji su rušili sve ispod sebe.(sic!)

Na kraju će ispasti da mi ne volimo Srbe i Srbiju, jer su na nas izvršili agresiju i napravili nam „grdni kvar“, kako kaže pjesnik.

Dakle, što je bilo-bilo je. Stigla su druga vremena, u kojima se nažalost Hrvatima dobrim dijelom, želi zatvoriti usta, pa ih strpati i onkraj brave, kako predlažu neki, samo ako zucnu – „Za dom spremni“ i ako ne priznaju da je u Jasenovcu ubijeno najmanje 700 tisuća Srba!

Jesmo li se za to borili, jesu li za to ginuli hrvatski junaci?

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)