Srpski miting u Jagodnjaku 21. travnja 1991. godine

"... Ko god vam dođe i kaže da je ovo njegova međa, taj je uzurpator, taj je došao da osvaja, tog imate prava da ubijete kao kera kraj tarabe jer je došao na tuđe ..." - rekao je među ostalim Milan Paroški u hrvatskoj Baranji u selu Jagodnjaku (općina Bolman, Mejaške Međe, Novi Bolman), samo 7 dana poslije sličnog mitinga u Borovu Selu. Prije nego što je pozvao prisutne Srbe na ubijanje susjeda drugih nacionalnosti (u prvom redu Hrvata i Mađara), ustvrdio je kako su u Baranju "Hrvati došli u srpske kuće" i da ih je tamo "naselio Pavelić zato što su bili dobri koljači".

(Izvor OVDJE: Stranica posjećena 20. 4. 2021.)

 Euforija s kojom su srpski ekstremisti krenuli u još žešće ratno huškanje srpske manjine na hrvatski narod i novu vlast u Republici Hrvatskoj bila je dodatno potaknuta njihovim porazom na Plitvicama (31. ožujka u operaciji "Krvavi Uskrs"), ali u cjelini gledano, sve je to bilo dijelom jednog općeg plana čije je ostvarenje započelo prvim mitingom u Kninu (28. veljače 1989. godine) i nastavljeno serijom takvih skupova diljem buduće "SAO Krajine", te "balvan revolucijom" (17. kolovoza 1990. godine), proglašenjem "ratnog stanja" i srpske paradržave na hrvatskom teritoriju, da bi završilo krvavom agresijom, neobjavljenim ratom protiv svega što je hrvatsko pri čemu su Hrvati trebali biti istrijebljeni s cijelog područja zamišljene "Velike Srbije".

 Pored Milana Paroškog , koji je u to vrijeme bio predsjednik Narodne stranke i narodni zastupnik u srbijanskom parlamentu (s liste stranke Vuka Draškovića - Srpski pokret obnove) i direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture AP Vojvodine, na spomenutom skupu u Jagodnjaku nastupili su četnički Vojvoda Vojislav Šešelj i Stanko Cvijan , ministar za Srbe izvan Srbije u vladi Miloševićevog pijuna na mjestu premijera, Dragutina Zelenovića .

 Govornici su se natjecali u radikalizmu, a svaka teška riječ što su je izgovorili praćena je burnim pljeskom nekoliko stotina okupljenih. Miting je organizirao lokalni ogranak Srpske demokratske stranke (SDS) koja u to vrijeme (proljeće 1991.) već ima jasno prepoznatljiva teroristička obilježja, što naročito dolazi do izražaja na masovnim okupljanjima, gdje se rame uz rame pojavljuju partizanski "prvoborci" iz Drugog svjetskog rata i njihovi dojučerašnji "krvni neprijatelji" - četnici i monarhisti, kao i na barikadama na kojima drže naoružane straže s dugim cijevima u rukama.

 Velikosrpska strategija je u tom razdoblju podrazumijevala stalne provokacije na dnevnoj razini, s namjerom izazivanja incidenata, po mogućnosti takvih u kojima će biti krvi, kako bi se saveznoj vojsci (JNA) pružao alibi za uvođenje izvanrednog stanja i preuzimanje vlasti u zemlji - na čemu je vojni vrh zdušno radio u sporazumu sa srbijanskim političkim vrhom i pojedincima iz saveznih tijela vlasti SFRJ.

 Sutradan (22. travnja), Hrvatska policija uhitila je Vojislava Šešelja , ali je ubrzo pušten. Najodgovorniji ljudi u političkom vrhu Republike Hrvatske nadali su se da će taj popustljiv odnos prema huškačima doprinijeti smirivanju stanja, međutim, srpski su ekstremisti nakon svake ovakve geste nastavljali s još grubljim i drskijim provokacijama.

 Oni su jako dobro znali kako JNA stoji uz njih, što je potvrdio i sam načelnik Generalštaba, Blagoje Adžić , kad je u vrijeme polijetanja hrvatskih policijskih helikoptera prema Kninu (prvog dana po izbijanju terorističke pobune u ljeto 1990. godine), javno, putem medija poručio kako će "vojska intervenisati ako padne samo jedna srpska glava" i zaprijetio rušenjem hrvatskih letjelica.

 Ne treba zaboraviti kako je Slobodan Milošević već 16. ožujka 1991. godine u Beogradu, na sastanku s predsjednicima općina iz Srbije izvijestio o odlukama što ih je politički vrh Srbije donio konsenzusom - uz potporu svih opozicionih stranaka - vezano za "zaštitu srpskih interesa na području SFRJ" . Posebno je istaknuo jednu od njih: formiranje "specijalnih jedinica" za "zaštitu Srba izvan Srbije". U obraćanju nazočnima, on je istaknut kako je jedno od najvažnijih pitanja rješavanje problema srpskih granica. Budući da (kako je rekao) "granice diktiraju jaki, nikada slabi", Srbija se kao najveća jugoslavenska republika za to mora pripremiti, a jedan od prvih koraka upravo je "zaštita Srba izvan Srbije",

 Mitinzi u Borovu selu i Jagodnjaku bili su uvod u otvoreni rat i krvoproliće što su ga domaći srpski ekstremisti u suradnji sa Srbijom i njezinim tajnim službama počinili nedugo poslije ovih skupova (2. svibnja iste godine, Borovo Selo). Nezapamćeni masakr dvanaestorice mladića - hrvatskih redarstvenika koji su perfidno uvučeni u pripremljenu zasjedu i opkoljeni potom potom surovo pobijeni, te ranjavanje još 23 njihovih kolega, šokirao je javnost i pokazao pravo lice "ugroženih Srba" u Hrvatskoj i njihovih nalogodavaca.

 Sve te aktivnosti tekle su sinkronizirano io svakom se potezu na terenu odlučivalo u Beogradu. Dio srpske manjine koja je bila instrumentalizirana i gurnuta u rat protiv susjeda, trebala je poslužiti kao peta kolona uz pomoć koje se lakše slomilo Republiku Hrvatsku, onemogućila njezinu samostalnost i doseglo granice "zapadne Srbije" na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag.

 Arhitekti tog plana sjedili su u Srpskoj akademiji nauke i umjetnosti (SANU), Udruženju književnika Srbije (UKS), vrhu Srpske pravoslavne crkve (SPC) i disidentskim krugovima u kojima je glavnu riječ vodio "otac nacije" Dobrica Ćosić . Slobodan Milošević bio je samo "izvođač radova", operativac kojeg su oni instalirali kako bi u političkom smislu u djelo proveo plan "Velike Srbije", pri čemu su državni aparat, JNA, ekstremne paravojne srpske skupine, četnici iz Srbije, Crne Gore i BiH i "krajiški" Srbi trebali služiti kao oruđe za postizanje spomenutog cilja.

 U pripremi Srba za rat i raspaljivanju strasti, sredstva nisu birala. Nastojalo se po svakoj cijeloj potaknuti mržnju prema svima koji su se našli na putu ostvarenju koncepta "svi Srbi u jednoj državi", a pogotovu prema Hrvatima koji se smatrani glavnim i najvećim "neprijateljima srpstva i pravoslavlja".

 Promatraju li se srpski mitinzi (pa i ovaj u Jagodnjaku) u tom kontekstu, nije nikakvo čudo da su njihovi akteri na jedan vulgaran i krajnje primitivan način, huškanjem i širenjem rasističke etničke mržnje nastojali kod domaćih Srba u Hrvatskoj probuditi najniže strasti i što više njih homogenizirati u pripremi za predstojeću borbu protiv "vekovnih neprijatelja Hrvata" (kako su to ne rijetko govorili srpski fašisti, njihovi episkopi i svećenstvo).

 Huškački govor Milana Paroškog na mitingu u Jagodnjaku 21. travnja 1991.: