Stankoviću, zovi hrvatske majke, pa ćeš ćuti što je bol i tuga

Protekle nedjelje u tv emisiji Nedjeljom u 2 notornog Aleksandra Stankovića na HRT-u  u goste nam je stigla riječka kontraverzna spisateljica Vedrana Rudan.

Stanković samo da nije zaplakao.

Gošća je pričala o svojoj teškoj bolesti,  tako kako ona to zna: otvoreno, britko i silovito.

Međutim, osim što možemo iskreno žaliti nad zdravstvenom sudbinom Vedrane Rudan, mnogi, prije svega hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata sigurno su se zapitali: Je li autor emisije uopće zna  koliko je dosad hrvatskih branitelja, nakon što su se vratili s prvih crta bojišta, oboljelo od raka i koliko ih je nakon toga završilo pod zemljom? Zna li taj Stanković barem jednu hrvatsku majku, koja je u Domovinskom ratu izgubilo nekog od svojih najmilijih, a da je teško oboljela? Zna li on kako se osjećaju majke koje još traže svoje najmilije, koliko svakodnevno pate, jer ne mogu im ni svijeću zapaliti?

Mnogi od nas koji smo prošli sve ono što prolazi i Vedrana Rudan također nemaju prilike gostovati u nekoj državnoj tv emisiji, i ispričati svoja iskustva, ništa manje bolna od njegove gošće.

A što je s majkama čiji su sinovi nakon što su se vratili s bojišta počinili samoubojstvo?

Takvih je već i na tisuće.

Sjetimo se samo onog hrvatskog branitelja koji se tijekom prošle godine zapalio na Markovu trgu, dok je neka liječnica (dr. Štajminger), koja radi u Hrvatskom saboru, odmah ga proglasila „neuračunljivim i kockarom“. Ova  liječnica i dalje radi u Saboru, a ovaj častan i pošten hrvatski dragovoljac umro je u najstrašnijim bolovima, a borio se za – Hrvatsku.

Stanković se navodno i sam godinama mučio s depresijom i PTSP-om, ali na kraju je o tome objavio i knjigu, pa zarađuje i na promocijama koje priređuje.

Ta Vedrana Rudan nikada nije imala lijepih riječi o hrvatskim braniteljima i stradalnicima, pljuvala  je  i pljuje po hrvatskim velikanima i svemu što hrvatski diše. U Srbiji je obožavaju.  Što je nije pitao: je li ikada čula za  Katu Šoljić, koja je izgubila četiri sina, ili Evu Šegarić iz Škabrnje, kojoj su  srpski četnici pobili desetak članova njezine obitelji, ili kako se osjećala majka Josipa Jovića, prvog stradalog hrvatskog branitelja? Kad su te i mnoge druge žene – heroine bile žive nije ih zvao u svoje emisije, a ne zove ni danas neku majku čija su djeca (402-je) poginula tijekom velikosrpske agresije.

Ne, to ga ne zanima.

Kad je neki hrvatski branitelj imao čast biti gost njegove emisije?

Stankoviću, pozovi među ostalim Marka Miljanića, ratnog zapovjednika obrane Škabrnja, pa neka ti on priča kako su četnici u Škabrnji tenkovima gazili ljude, kako njegovu staru majku nisu željeli primiti ni u Dom za starije i nemoćne u Zadru, a koja je ostala također bez gotovo desetak članova obitelji?

Hrvatska radio televizija (HRT) svoj program svakodnevno prikazuje na 4 kanala, a samo jednom tjedno (sic!) daje neku 30-minutnu emisiju o ljudima koji su bili prvi kad je trebalo, nikada u nekom „udarnom“ terminu, koji su očito rezervirani za razne rudanice, političare i politikante, ili pak „divlje životinje“.

Vjerujemo da će se gospođa Rudan uspjeti izliječiti, ali tisuće i tisuće hrvatskih majki i branitelja za jednog Stankovića i njemu slične, ostat će i dalje „psihijatarski slučajevi“, koji nažalost ne mogu ni do porte HRT-a!

Jesmo li se za to borili?

Jesu li za to ginuli hrvatski heroji, dragi naš voditelju, kojeg nažalost godinama nitko ne može ni pomaknuti s tv ekrana? Dokle?