Stipo Milinarić Ćipe: Kraj logoraških patnji nakon 272 dana

14. kolovoza obilježava se Dan sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, a kao spomen na veliku razmjenu hrvatskih i srpskih zarobljenika koja se zbila toga dana 1992. god. kod Nemetina, nedaleko od Osijeka, i to nakon pregovora obje strane u Budimpešti. Toga je dana, po načelu svi za sve, iz srbijanskih logora oslobođeno 714 hrvatska branitelja i civila.

O tom danu i patnjama u logoru na svom Facebook profilu pisao je Stipo Mlinarić Ćipe:

Bilo je to buđenje iz snova. Najljepše jutro koje je svanulo. Nakon 9 mjeseci patnje u logoru napokon bi mogli ići kući. Šuškalo se među nama zadnja dva dana da ide razmjena svi za sve i da bi napokon mogao doći kraj našim patnjama. Tog jutra začuli smo zvuk rada motora koji je dopirao do nas, zvuk koji je značio da idemo prema slobodi. Uz glasne povike i psovke logorskih čuvara, trpaju nas u autobuse. Dva naoružana čuvara pazili su da u autobusu vlada potpuna tišina.

Pored mene u autobusu sjedio je moj prijatelj Mrakan. On je bio toliko uzbuđen što ćemo napokon krenuti kući da mi je stalno nešto prišaptavao. Dva puta je čuvar u autobusu urlao da ne želi čuti šaputanje i da ako otkrije tko priča da taj neće dobro proći. Nije Mrakana diralo to što ovaj divlja po autobusu, on je bio toliko sretan da je to morao sa mnom podijeliti: “Ćipe, napokon idemo kući!”

Nakon nekog vremena čuvar je odgonetnuo od koga šaptanje dolazi i počeo se približavati Mrakanu i meni. Kako su nam ruke bile na leđima, a glava dolje tako nismo mogli vidjeti gdje se u tom trenutku nalazi čuvar. Ali ubrzo smo osjetili gdje se nalazi. Pendrekom nas je tako jako potegao obadvojicu da nam više nije palo napamet progovoriti.

Nakon par sati vožnje stižemo na lokaciju razmjene. Bus se parkira i sada kreće neizvjesnost. Oko buseva su se počeli skupljati četnici iz Borova Sela i okolice Vukovara. Zastrašujuć prizor, naoružani četnici i njihove žene dolaze do autobusa i deru se da nas sve treba zaklati, da smo mi svi Ustaše i da nam oni trebaju suditi. Pljuvali su po autobusima, pokazivali da nam treba odrubiti glavu i razne druge zastrašujuće gadosti.

U busu je velika napetost, do nas dolaze informacije da od razmjene neće biti ništa jer neki srpski zarobljenici ne žele prijeći na njihovu stranu. U glavi mi je zbrka, ali donosim odluku da se u logor ne vraćam niti pod koju cijenu. Ako treba radije idem u smrt nego da se vraćam u logor.

Nakon određenog vremena ipak je dogovorena razmjena. Nakon par sati provedenih u autobusu na +40C predaju nas ruskim unproforcima. Mislili smo napokon je došao kraj našim mukama! Slobodni smo! Kada smo ušli u autobuse pod kontrolom ruskih unproforaca dočekao nas je novi šok. Počeli su nas tuči ruski unproforci! Tukli su nas pendrecima, kundacima čime god su stigli. To je trajalo dok nismo došli do mjesta koje je kontrolirala naša hrvatska vojska. Onako mršavi, izgladnjeli i isprebijani napokon smo stigli na hrvatski teritorij. Napokon smo bili slobodni!

Cijeli život ću pamtiti kako su nas ljudi dočekali u Osijeku. Na glavnom trgu čitali su naša imena i aplaudirali nam. Usporedio bi taj doček s dočekom naše nogometne reprezentacije nakon osvojenog srebra 2018.

Jedino što mi je u cijelom tom veličanstvenom dočeku sledilo krv u žilama jesu majke koje su držale fotografije svojih nestalih sinova i ispitivali jednog po jednog logoraša jesmo li vidjeli njihovu djecu. Na mene su te slike i te majke ostavili duboki trag. Kako reći majci da više nikog iza nas nema i da vjerojatno nikada više neće vidjeti svoga sina jedinca? Nikada nikome ne bi želio da doživi tu situaciju. Obilježilo me to za cijeli život.

Svim logorašima, mučenicima koji su razmijenjeni na današnji dan želim sretan drugi rođendan!