Što bih sve nekad trebao učiniti da anonimno zaprijetim novinarskoj provalnici koja je mom idolu upala u posjed? Ma nema šanse, ostao bih 'mirni susjed', čedan suprug i uzoran roditelj
Tjednima me, ma zapravo već i mjesecima, progoni slutnja da je sve bliži trenutak kad će sva ta mržnja, što se već dugo – a naročito kroz posljednju godinu i pol – akumulira na internetu, naprosto prsnuti u stvarnost poput odskočne protupješadijske mine ili onih 'zvončića' iz kasetnih bombi, bez imalo interesa u čijem će tijelu šrapneli završiti.
Ta me slutnja prati otkako sam se zatekao u razgovoru s kolegom koji tvrdi – sažet ću njegovu teoriju na najbitnije – kako je 'bolje da idioti svoje frustracije i bijes istresaju na internetu, nego uživo'. Spominjao je pritom i svog znanca, psihijatra, koji mu je objasnio da svi ti nesretnici, nakon što se isprolijevaju po društvenim mrežama, forumima i komentarima, na ulicu izlaze znatno smireniji i zadovoljniji no što bi bili kad bi sav taj amok iznosili među ljude samo u svojoj glavi. Sve u svemu, ovako su ipak bezopasniji, misle njih dvojica.
Kako bi to izgledalo da nema interneta?
Meni se ipak čini da nisu. Naime, i pisanje (u najboljem slučaju, znamo – jedva polupismeno) gadarija na internetu jest nasilništvo u javnosti, bez obzira na lažno ime i sliku. To dopre do znatno više ljudi no što bi doprlo da samo urlaš u birtiji ili na zidiću ispred mini-marketa. Osim toga, tamo bi mogao dobiti i batine od nekoga tko s jednakom strašću zastupa dijametralno suprotne stavove. Da nema interneta, svi bi ti ljudi bili onakvi kakvi su/smo bili i u vrijeme dok ga uistinu nije bilo: više ili manje civilizirani, više ili manje podnošljivi, više ili manje tihi psovači u sebi. Nisu sve to samo trolovi, botovi i kako se već sve ne zovu ti sitni plaćenici ove ili one strane, ima tu i sasvim konkretnih ljudi, sasvim dragovoljnih mentalnih masturbatora u javnosti, tipova koje je odveć rizično, bojim se, smatrati tek bezazlenim onanistima. Neki to možda i ostanu, okej, neka njima njihovoga gušta, ali jedan dio zacijelo će se pretvoriti u stvarne napadače, konkretne nasilnike kojima će se kasnije, u sudskom postupku – treba li sumnjati? – naći brojne olakotne okolnosti.
Gledam sve ove uvrede i prijetnje upućene kolegici Danki Derifaj, dokazano časnoj, hrabroj i profesionalnoj novinarki, poruke među kojima su mnoge ispisane, enterirane i objavljene već i prije prikazivanja TV-priloga o slučaju 'Thompson vs. susjedi' (ne brinite, gađenje mi brani da ijednu od njih ovdje citiram) i razmišljam – kako bi to izgledalo da nema interneta?
Da smo u onim dobrim starim vremenima, a ja da sam najvatreniji Thompsonov obožavatelj, jedan od onih koji će titostaljinistom i urbanim udbašem proglasiti svakoga tko ne dijeli moj glazbeni ukus, što bih trebao učiniti da anonimnim pismom zaprijetim novinarki koja je mom idolu upala u posjed i nasmrt isprepadala maloljetnu djecu?
Prvo bih trebao nabaviti gumene rukavice, najmanje dva para, a zatim i najmanje jedan primjerak dnevnih novina. Trebali bi mi i arak papira i škare i ljepilo, možda i pinceta. Zatim bih trebao u glavi točno sročiti najgnjusniju prijetnju, ne predugu, pa krenuti – noću, da me ukućani ne vide - s izrezivanjem potrebnih slova iz novinskih naslova i lijepljenjem tih komadića u riječi. Kuvertu bih (jasno, sve u rukavicama, da ne bude ni najmanjeg otiska!) izvadio iz sredine kompleta zaostalog u paketiću s nenapisanim uskršnjim čestitkama i zalijepio je, kao i marku, kažiprstom umočenim u vodu. Trebao bih doznati i adresu novinarkine TV-kuće, pa i nju i zlotvorkino ime napisati lijevom, još nepismenijom rukom (đava su oti grapolozi!) i onda se dosjetiti gdje još u gradu, osim ispred moje kvartovske pošte, još uopće postoji onaj žuti sandučić za ubacivanje pisama i razglednica, pa kuvertu odnijeti i ubaciti, da napokon mogu skinuti te proklete rukavice i bacim ih, svaku u drugi kontejner.
Sve bih to, dakle, trebao poduzeti u nekim ne tako davnim vremenima i prilično je izvjesno da bih odustao najkasnije na pola puta. Toliko gnjavaže, a za što zapravo? Poslati prijetnju koju mi ne pada na pamet ostvariti, plus riskirati da me policija ipak na neki način otkrije? Nema šanse. I ostao bih 'mirni susjed', čedan suprug i uzoran roditelj, a tu novinarsku provalnicu i sve njene pomagače psovao samo u sebi ili u birtiji, okružen s dva-tri istomišljenika. A danas, heh, danas su mi dovoljne tri minute da natrkeljam što mi god padne na pamet i objavim to urbi et orbi, potpuno uvjeren da mi policija – zbog lažnog imena i bogzna čije profilne fotografije - nema šanse ući u trag.
Pitanje granica? Nisam optimist
Do kraja bismo ove godine, ako dobro pamtim ministarska obećanja, trebali dobiti novi zakon kojim bi se reguliralo i pitanje granica nekažnjive slobode komentiranja na portalima, i društvenim mrežama. Bude li konačna verzija onoliko rigorozna koliko priželjkujem, prilično sam uvjeren da će se nasilje iz virtualnog prostora naglo početi prelijevati u stvarni svijet. Odveć smo već naviknuti na nekažnjeno vrijeđanje, psovanje i ponižavanje drugih da bismo se (ej, u 21. stoljeću!) tek tako odrekli te teško stečene građanske slobode, zar ne?
Bez ikakve ambicije da budem zloguki prorok – zapravo, pun nade da sam totalno u krivu! – amaterski pretpostavljam da ćemo prve simptome tog prelijevanja vidjeti u znakovitom porastu vršnjačkog nasilja među školarcima. Nisam pobornik socijalnog darvinizma, ali nisam, brate, ni optimist.
Sadržaj, stavovi i mišljenja izneseni u komentarima objavljenima na Portalu Dnevnih Novosti pripadaju autoru i ne predstavljaju nužno stavove uredništva PDN-a.
Izvor:tportal.hr/Foto: PIXSELL
Autor: Renato Baretić / Foto: Neven Bučević/tportal; M. Cikotić/Pix
