ŠTO JE TO HRVATSKA KUPILA? Milanović traži od DORH-a istragu, Plenkoviću se ‘smiješi’ afera! Evo što o svemu kaže trgovac oružjem Zvonko Zubak!

Od projekta mandata, kupnja francuskih borbenih aviona Rafale mogla bi vrlo lako prerasti u jednu od najvećih afera u mandatu aktualnog premijera Andreja Plenkovića, koji se ovih dana ugodno podružio s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, a sve uz blagoslov Parižanina iz svojih redova Zvonimira Frke Petešića, koji je i bio na čelu tima kada se Hrvatska odlučivala za nabavu aviona. Problematična je potencijalna afera Rafale utoliko što bi se ona prvi put dosad izravno mogla ‘očešati’ i o premijera Plenkovića, što je prilično izravno dao nagovijestiti predsjednik Zoran Milanović koji je činjenicu da je cijena aviona praktički preko noći porasla već okarakterizirao kao skandal. Kako tvrde naši sugovornici iz Ureda predsjednika, Milanović na toj javnoj prozivci ne misli stati jer smatra da javnost zaslužuje odgovor na pitanja koja se odnose na kupnju Rafalea, u čemu osobno nije sudjelovao, no bez obzira na to, predsjednik je stava da je potrebno otkriti i definirati zašto se plaća više nego što je ugovoreno.

Nije nemoguće da natječaj počnu preispitivati i drugi ponuđači, o čemu se također u Milanovićevu uredu nagađa, no sve i da do toga ne dođe, predsjednik je navodno spreman inzistirati na prozivkama Državnog odvjetništva, zahtijevajući od njih da se uključe u provjeru zakonitosti u ovom slučaju, tim više što je Milanović upoznat s time da u ovakvim slučajevima velikih nabava proizvođači političarima nerijetko daju pozamašne provizije.

Iako ne tvrde da je u ovom slučaju bilo tako, u Milanovićevu timu upozoravaju kako nakon početne euforije za Plenkovića slijede teška vremena jer javnost očekuje odgovore na kojima će Milanović inzistirati, što se, uostalom, dalo naslutiti i iz njegovih prvih kritika na ovu temu. Uz to što je upozorio da ugovor nitko nije vidio, Milanović se posebno referirao na razliku u cijeni. “Tu će se još napraviti razlika kojom smo mogli kompletno opremiti kopnenu vojsku, ispada da idemo prema 1,2 milijarde, što je za mene skandal”, upozorio je Milanović, ponovivši da se ne reagira na ponudu o kupnji američkih oklopnih vozila Bradley koji su poznati i pod nadimkom “ubojice tenkova”. Naprasno je, kako je upozorio, prekinut program nabave za obnovu kopnene vojske.

Zabrinuti predsjednik

“Plenković je rekao da Hrvatska neće propasti zbog jedne topovnjače, neće ni EU zbog Gabrijele Žalac, ali kriminal je kriminal”, bio je izravan Milanović, koji je odgovornost za ovaj slučaj dijelom prebacio na ministra obrane Marija Banožića i ljude iz njegova ministarstva s kojima je, doduše, već neko vrijeme u sukobu. “Dakle, ja ću biti zadovoljan tim novim kapacitetom Hrvatske vojske, dobro je imati dobre odnose s Francuskom, Francuska je, kao što znate, prodala Grčkoj 24 Rafalea, pa je onda naš ministar, odnosno Plenkovićev ministar u Bruxellesu dogovarao nekakve strateške planove u generiranju snaga bez mog znanja, tako da to ne vrijedi, ali kažem o Francuskoj sve najbolje, ali Francuska je s Grčkom isto potpisala strateški sporazum.

Španjolska u isto vrijeme, kao manja sila, ali također ozbiljna država, prodaje oružje Turskoj. Ona je s Turskom potpisala ugovor o strateškoj suradnji. Grčka i Turska kao što znate vole se javno. Što ako te dvije države zarate? U takvim stvarima treba uvijek držati distancu. Družba je družba, a služba je služba”, izjavio je u startu predsjednik Republike, koji kao što se od početka spekuliralo, nije bio sklon francuskoj ponudi, već je bio otvoren za onu američku, no suprotno Milanovićevim preferencijama, vladajući su se odlučili za kupnju francuskih borbenih aviona, potvrdivši pritom da je Francuska novi hrvatski strateški partner, dok je kupnja aviona mjesecima predstavljana kao povijesni posao.

Službeni podaci kažu da je Hrvatska svoj posao s Francuzima okončala tijekom Macronova posjeta Hrvatskoj, a ugovore o nabavi aviona potpisali su hrvatski ministar Banožić i njegova francuska kolegica Florence Parly. Poznato je da je Hrvatska u ovom poslu s Francuzima pristala na kupnju njihovih 12 višenamjenskih borbenih zrakoplova, čija je nominalna cijena iznosila 999 milijuna eura, dodamo li tomu PDV, dolazimo do iznosa od 1,1 milijardu eura.

Nejasni kriteriji

Baš kao što Milanović detektira, Hrvatska je druga europska država koja se nakon Grčke opredijelila za kupnju francuskih aviona, a francuska ponuda izabrana je kao najbolja u prilično jakoj konkurenciji u kojoj su se nalazili novi švedski Gripeni, ali i novi američki F-16 Block, za koji je američka administracija, pa i njihov veleposlanik u Hrvatskoj, prilično snažno lobirala. Ne treba zaboraviti ni rabljeni F-16 Barak koji je bio dio izraelske ponude koja se vjerojatno nije ni razmatrala pretjerano ozbiljno nakon što je prethodni posao s Izraelcima u mandatu ministra Krstičevića neslavno propao.

Što su točno ostali ponuđači nudili, ne zna se niti će se, ako je vjerovati premijeru Plenkoviću, ikada znati, načelno je posao nabave francuskih aviona sveden na razinu državne tajne do te mjere da ostavlja dojam netransparentnosti te ujedno otvara prostor za razne spekulacije poput, primjerice, teza koje kažu da Rafaleima kupujemo neku od Plenkovićevih briselskih fotelja ili pak da smo time kupili hrvatski ulazak u Schengen koji je, istini za volju, Macron u Zagrebu nedvosmisleno podržao. Mnogo je pitanja koja su u pogledu Rafalea i bez toga Macronova posjeta ostala neodgovorena, do danas nije objašnjeno što točno ulazi u cijenu nabave, nije jasno plaća li Hrvatska cijene projektila i bombi zasebno ili i to ulazi u ovu nemalu svotu.

U upućenim, vojnim krugovima postavlja se još jedno važno pitanje, ono koje se odnosi na točne zadaće koje će obavljati ovi avioni, s obzirom na to da broj kupljenih aviona nije dostatan za neke veće akcije. Nisu u Vladi zasad odgovorili ni na pojedinosti koje se odnose na hangar za te avione koji je potrebno adaptirati, na što će također otići podosta novca. Krije se od javnosti i podosta tehničkih podataka poput primjerice onoga koliko će uopće Hrvatsku stajati godišnja upotreba svakog aviona, ne zna se ni ono najtrivijalnije – koliko stoji sat letenja jednog takvog aviona, a nije poznato ni koliko će nas godišnje stajati korištenje i održavanje francuskih Rafalea.

Potpuna nesposobnost

Zgodno je u ovom kontekstu vratiti se na Grčku, njima, naime, Francuzi jamče tehničku potporu od 4,5 godina, dok hrvatsku ponudu čini jednogodišnje jamstvo na dijelove, uz tri godine potpore, što se također u vojnim krugovima problematizira. Problematiku kupnje borbenih aviona javno je iznio i poznati trgovac oružjem Zvonko Zubak.

“Ja ne vidim potrebe da se baca milijardu i 500, pa čak i 700 milijuna, nije to samo 900 milijuna, ne znam što su potpisivali, a ni oni sami neće znati što će potpisati jer nisu dovoljno sposobni s obzirom na to da nisu radili te poslove, njima će doći na potpis pa će kasnije gledati što su potpisali. Ovo je preskupo i za jedan Japan i za puno veće zemlje nego što smo mi. Mi s tim avionom nemamo što raditi kod nas i od njegovih mogućnosti mi ćemo koristiti od 5 do 10 posto, ako kupujemo takav zrakoplov da koristimo 5 do 10 posto, pitam se što naša vlada radi i tko im je to savjetovao. Zrakoplovstvo bez podrške sa zemlje nema nikakve vrijednosti. Nije bitno što će kupiti Srbija, to nas ne treba zanimati. Bacamo milijardu i 700 milijuna, ja bih volio vidjeti što smo mi to kupili”, komentirao je Zubak koji smatra da ćemo mi možda tek za dvije godine doznati što je kupljeno, bilo da je to nečiji odlazak, ulazak u Schengen, ili prijateljstvo s nekime, što on smatra pogrešnim.

“Volio bih vidjeti što piše u tome. Nažalost, oni to neće moći ni čitati, ali vidite koliko nam vjeruju, moramo im platiti prije isporuke. Ja ne znam kada će oni doći, hoće li doći 2024. Po mojoj procjeni, nama će doći 2007. ili 2008. godina, mi ne znamo koju ćemo godinu dobiti, oni mogu biti stari i 18 godina”, objasnio je Zubak kojemu nije posve jasno što će nama takvi avioni, koji jesu dobri, ali ne i potrebni.

Preskup za rat

“Što ćemo mi njima napadati? Zbog čega smo ih kupili? Ako smo ih kupili za napade, onda smo s njima nemoćni za bilo koji napad. Da biste napadali sa 7 MIG-ova, morate imati najmanje 24 zrakoplova, morate imati iznad njega tko će ga navoditi, morate imati dobre projektile da mu daju podršku. Ako kupujemo za dolje, za Krim, onda smo stvarno ‘stupid’. On košta nov, znam, koliko i svaka roba koja ima svoj rok, ona mora biti za puno manje novca, a ova je očito puno više novca. On nov košta od 62 do 68 milijuna s najnovijom opremom. On nikako ne može prijeći 70 milijuna nov, a mi plaćamo 15 godina star avion koji će nas koštati 100 milijuna.”

“Njih 12 će nam pojesti više od 700 milijuna u tom svom blok-satu. Ja kažem da to nije potrebno”, rekao je Zubak problematizirajući i to što mi zapravo ni ne smijemo znati koliko će nas cijeli ovaj postao stajati.

“Da ih nije kupila Indija, oni bi se prestali proizvoditi. To nije tip zrakoplova koji mogu imati male zemlje, preskupo je održavanje. Ja ne znam zašto su to kupili. Mi smo kupili nešto što nam neće koristiti osim za Oluju da odemo dolje njima i vratimo se i da ih svakih tjedan dana dignemo i glancamo. Oni su povučeni iz Afganistana zato što su se bojali da ih ne obore jer su preskupi. Zrakoplov koji nema podršku na tlu nema vrijednosti. Ja ne znam koji je dogovor. Ako ih Plenković kupuje da bi došao u Bruxelles, onda izdaje svoj narod”, oštro je poručio Zubak, a oštre poruke na ovu temu Plenković po svemu sudeći uskoro može očekivati i s Pantovčaka, iz Ureda predsjednika, koji je izgleda dokraja odlučio iscijediti sve svoje ovlasti kako bi žestoko zaratio s premijerom, ali i s kompletnom njegovom stranačkom garniturom pa se može očekivati novo demonstriranje tvrde kohabitacije.

Detalji transfera

U HDZ-u najavljuju kako će nabavu aviona braniti po svaku cijenu, s obzirom na to da su oni okosnica ulaganja u hrvatsku obranu. Baš zato u vladajućim redovima drže da se imaju čime ponositi, a to što ne otkrivaju detalje ovog transfera pripisuju zaštiti strateških interesa naše zemlje i tome da se ni u jednoj zemlji s takvim, obrambenim pojedinostima ne izlazi u medije. No u zemlji kakva je Hrvatska, u kojoj su se građani navikli na netransparentne politike i poslove ispod stola, takav stav s razlogom budi sumnju pa u jednoj mjeri ipak treba razumjeti i kritični dio građana.