Što se događalo na mitingu u Srbu 1971.?

Etnobiznismen Milorad Pupovac i njegovi kompanjoni svake godine obilježavaju svaki „ustanak“  iz  II. svjetskog rata u Hrvatskoj. Za te akcije prije svega pokupe dobre novce iz državne blagajne, jer inače ne bi to i organizirali. Nu, sve bi bilo ok, samo da govore istinu.

Pupovčeva „karavana“ bit će i 27. srpnja u Srbu, gdje će opet lagati i mazati o hrvatskoj povijesti.

A što se toga dana događalo u ovom mjestu, kad su ga 1971.posjetiuli tada najviši politički dužnosnici, svojedobno je opisala i Savka Dabčević  Kučar (1923.-2009.) u knjizi „71. Hrvatski snovi i stvarnost“ (str. 337-339).

Dakle, poznata hrvatska političarka je napisala:

(…) „Jedan od izraza raspoloženja te skupine (ekstremnih Srba, koji su djelovali u Izvršnom komitetu SKH, op.a.) bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske, 27. lipnja 1971. U Srbu je  (a vodila se rasprava je li tamo ili u Sisku počeo ustanak u Hrvatskoj)  i prije bilo proslava, i sama sam im bila nazočna, i pučanstvo me dobro dočekivalo. Ali, događaj iz 1971. bio je osobit. Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu  srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu. Bez našeg znanja (znali smo samo da će se organizirati i pozvati i Dražu Markovića, u to vrijeme predsjednika Skupštine Srbije) nekoliko su desetaka autobusa  dovezli na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi. Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi. Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično. Bio je vedar, sunčan dan. Kad smo se pojavili na improviziranoj  pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je bio miting  velikosrpske bodlje mržnje  prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drugačije ne mogu shvatiti! Ovacijama su dočekivali  srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima (i govornicima) nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću. Ta manifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas! S dna provizorne  pozornice pošli smo prema naprijed, prema mnoštvu. Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu-na dohvat ruke. Mi – za koje se tvrdilo da želimo ponovno „klati“ Srbe u Hrvatskoj!  Pero Pirker je, uz mene, bio nekako zbunjen, osjećala sam da se i on  osjeća krajnje nelagodno. Bio je napet, ozbiljan, ukočen. „Pero“ – šapnula sam mu pomalo šaljivo, kad su nam rekli da se pomaknemo naprijed – „sad“ se čuvaj, dolaze rajčice i jaja, bit ćemo kao Indijanci“. Osjetio je da mu tim zapravo namještenim „zafrkavanjem“ na vlastiti račun želim odagnati  tjeskobu, pogledao me i odgovorio u istom tonu: „Ti pazi haljinu“, aludirajući na moje novo odijelo. Osjetila sam da se umirio. Još sam prišapnula, opet šaljivo: „Ja ću se skloniti iza Jakova (Blaževića), pravo je da u Lici on – kao lički medvjed- strada“. A Jakov Blažević je zaista poput medvjeda išao teškim korakom ispred nas prema samom rubu tribine. I, kad smo stigli do sama ruba, zbilja sam jednom trećinom tijela stala iza njega. Peru je, valjda od napetosti, uhvatio smijeh. Ali ukočenosti je nestalo, zahvalno me pogledao još jednom. Kad smo počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Jovaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl. – ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim? – ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: E, bogme, nećete više! U nogama sam osjećala kako bi najradije pobjegle. Ali kontrolna institucija u glavi radila je besprijekorno. Sjećam se da sam si neprekidno  ponavljala: Boje nas se, u tome je stvar. Uzimaju nas ozbiljno.  Mi smo u pravu, oni su opasni huškači. U Zagreb smo letjeli velikim vojnim  helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu – na povratku – svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila  samu suštinu politike te skupine. Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i neće se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to – stvari se kreću prema raspletu!“ - zapisala je i objavili uz ostalo u svojoj knjizi memoara Savka Dabčević – Kučar.

Stoga, gospodo i drugovi, kad se govori i piše o Srbu i ovaj komentar ugledne i cijenjene hrvatske političarke, također, svake, pa tako i ove godine, (jer se gotovo ništa nije promijenilo) treba uzeti u obzir i razmatranje – Da se ne zaboravi!