Stravična smrt branitelja ’93. kod Pakoštana! Željko, Damir, Tihomir i Neven…

Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispred spomen obilježja Željku Birkiću, Tihomiru Mitroviću, Neveni Brkiću i Damiru Vestiću, poginulim hrvatskim braniteljima, pripadnicima 112. brigade HV-a, u četvrtak, 3. ožujka 2022. godine obilježena je 29. obljetnica njihove pogibije.

Spomen obilježje nalazi se na starom dijelu Jadranske magistrale između Draga i Pakoštana, na mjestu njihove pogibije. Uz članove njihove obitelji, poginulim hrvatskim braniteljima počast su iskazali ratni veterani, pripadnici UHBDR-a Općine Pakoštane, Udruge dragovoljaca MUP-a i ZNG-a 90.-91. i udruge SJP Poskoci Zadar. Molitvu odrješenja za pokojne predvodio je župnik Pakoštana don Jerolim Lenkić, koji je održao i misu zadušnicu za sve poginule i preminule hrvatske branitelje.

Što se dogodilo kobnog 3. ožujka 1993. godine, pitali smo neposredne svjedoke vremena. O tome nam je govorio Baldasar Morožin, pirotehničar u Domovinskom ratu, koji je nažalost preminuo 23. studenog 2021. godine nakon duge i teške bolesti. O tome nam je govorio Boran Ivanović, u ratnom razdoblju zapovjednik pirotehničara stožera Civilne zaštite Biograd na Moru.

Boran Ivanović opisao je tragičan događaj kada je po dojavi s kolegama pirotehničarima stigao na lice mjesta:

“Vidjevši vozilo van ceste onako moćno, nije se klizalo po zemlji, samo je u stvari nekako skrenulo u desno i ostalo na kotačima, nije prevrnuto. Sjetivši se onog udara statičkog elektriciteta od jutros, padne mi na pamet baš to. Elektricitet ili akceleracija vozila. Da pojasnim bolje o kojem se oružju radi VBR OGAN M77. 32 lansirne raketne cijevi 128 mm, lanser položen horizontano uzdužno. U lanseru od 32 rakete ostaju još 8 raketa, ostale su se uslijed skretanja s ceste na neki način aktivirale i na svom putu odnijele 4 života. Rakete su odnijele i svojim motorima spalile sve ispred i iza sebe, komplet kabinu i sve u njoj. Pogled na vozilo i spoznaja na izgubljene živote je nelagodna i grozna”, prenosi Ivanovićeve riječi Biograjski.com.

Još jedan događaj povezan s prethodnim jest možebitni raketni napad na otok Vrgadu, Ivanović pojašnjava što se ondje točno dogodilo:

„Vrgada, rano jutro, 5. ožujka 1993. Dojava od 3. ožujka 1993. o raketnom granatiranju Vrgade. Bojnik HV Eriden Birkić i ja plovimo za Vrgadu lokalnom brodskom prugom. Na Vrgadi se narod uzbunio od neki dan da su ih srbočetnici gađali topništvom. Brod pristaje u zapadnu luku otoka. Bura je i smatraju tu luku sigurnijom za takvo vrijeme i okolnosti koje su iza nas i pred nama. Dočekuje nas Marinko Torić. Odmah objašnjava gdje je što palo i koju štetu je napravilo pokazujući detaljno svaki geler gdje je udario. Mene u stvari zanima samo mjesto udara i tip bojnog sredstva. Zbog istih razloga je tu i bojnik Eriden Birkić jer topnički udari po Vrgadi dotad nisu djelovali pa je nužno ustanoviti o čemu se tu radi. Marinko Torić pokazuje taulac (dio produžetka na krmi broda) u vlasništvu Slave Torića koji je detonacija otrgla i odbacila. Mjesto udara je nedaleko jedne granate, a nije ni druga daleko zračnom linijom, samo što je sa druge strane brda i druga uvala, tako da ima do nje nešto hoda, po uskim uličicama između kuća. Naša prisustnost izaziva pažnju i poglede mještana (oni koji su se probudili ili nisu mogli spavati jer stresna je situacija). Još im odzvanjaju u ušima fijuci detonacije od prije 2 dana za tako mirno i izdvojeno mjesto. Svi tragovi ukazuju na VBR – dvije rakete od neki dan, s našeg stradalog oružja kod Pakoštana. Time je računica gotova. Pronašli smo sve lansirane rakete VBR-a stradalog kod Pakoštana.

Nesretni slučaj mogao je izazvati još veću tragediju jer je na otoku nastala materijalna šteta, dok ljudskih žrtava nije bilo.  Kažem: „Ne trebate se bojati, to su naše rakete.“. Dok od otkupljenih jedna starija gospođa ne upita: „Jesmo li mi Hrvati? Zašto nas onda naši gađaju?“ Rekoh: „Nisu oni htjeli, događaju se takve stvari.“ Ne govoreći ništa o slučaju koji se zbio prije 2 dana. Zaključak: od 32 rakete, 2 su eksplodirane na Vrgadi, dvije pronađene u moru, 20 u polju i 8 na lanseru. Time je računica gotova. Kroz to vrijeme nema više brodske pruge – ne vozi. Tek sutradan. Zato nas Marinko Torić poziva da prespavamo kod njega uz večeru, brudet od ugora. Tako uz priču i vino, pucketanje vatre i buru koja se mota oko kuće te se s vremena na vrijeme provuče kroz neku rupu u prozoru i uz dimnjak, rasplamsa vatru u iskrice. Odem na spavanje jer noć je duga bez struje na koju smo svi zaboravili odavno. Tu noć nisam mislio ni na topove ni na rakete ni granate. Ljuljali su me u snu valovi otočke pruge i sigurnost tog lijepog malog mjesta. Sutradan smo isplovili za Biograd i svatko na svoj novi zadatak u nizu.“